Što se sve dogodilo u čudnoj 2024. godini?

Kraj je jedne čudne godine. Godine koja sigurno ne stane u jednu kolumnu, ali ipak vrijedi pokušati. Bila je to godina koju smo još na njezinom početku često nazivali super-izbornom da bismo na kraju više od domaćih i europskih, pratili američke izbore. Prave rezultate svih tih izbora očekujemo tek u sljedećoj godini. Hoće li nova europska administracija moći odgovoriti na promjene koje najavljuje američka – tek ćemo vidjeti. Mene kao građanina Europske unije i dalje smeta ta naša fascinacija američkim izborima. Holivudsko blještavilo uvijek je privlačnije, ali svoje probleme trebali bismo ipak rješavati u vlastitom dvorištu. Make Europe Great Again treba biti naš fokus jer su u povijesti su baš inovacije dolazile s našeg kontinenta, a Europa bi u pravilu prva započinjala proizvodnju novih tehnologija. Umjesto da prihvaća globalnu utakmicu na način kopiranja azijskog modela, EU bi trebala iskoristiti svoje jedinstvene prednosti. To su izvrsni istraživački instituti i tradicija u naprednim materijalima. Na primjer, EU bi trebala svoj nedostatak litija pretvoriti u prednost razvijanjem naprednih tehnologija reciklaže jer se preko 95% litija iz baterija može reciklirati, ali trenutno se reciklira samo oko 5%.

Kad smo već kod baterija, u ovoj čudnoj godini vidjeli smo i bankrot Northvolta, jednog od vodećih europskih proizvođača baterija. Nevjerojatno je zapravo da se tako jako podupirana kompanija koja radi u sektoru (industrija baterijskih sustava) čija će vrijednost od oko 112 miljarde eura u 2023. dostići 424 miljarde dolara u 2030. godini, može doći u ovakve probleme. Priča je još čudnija kad se kada se uzmu u obzir uključeni akteri – renomirani europski proizvođač baterija koji je znatno financiran europskim fondovima i velike europske automobilske tvrtke koje hitno trebaju baterije kako bi ostale konkurentne na globalnoj razini protiv kineskih proizvođača vozila. U takvoj kombinaciji, prilično je bilo tužno vidjeti da europski politički lideri nisu imali ni viziju ni znanja posredovati i pronaći bolje rješenje za europsku industriju u cjelini. Svako kašnjenje u razvoju europskih kapaciteta za proizvodnju baterija znači da će naša automobilska industrija biti sve više ovisna o azijskim dobavljačima, a to je loša vijest za EU.

Ključno pitanje koje se nametnulo u 2024. – imamo li političko vodstvo koje je u stanju definirati viziju i donositi odluke? To je najvažniji zadatak politike, a samo industrija i stručnjaci mogu kasnije provesti tu viziju. Provedba ne ostavlja prostora za politiku ili osjećaje. Dok tržište može eliminirati neefikasne tvrtke, ne osigurava nužno da će kompetentne uspjeti. Sektor energetske tranzicije, vezan uz stratešku geopolitičku važnost, nije tradicionalna tržišna arena – uključuje visoke rizike, dugoročne povrate i značajnu nesigurnost. Primjer Tesla Motorsa u SAD-u pokazuje baš suprotno – Tesla je preživjela zahvaljujući državnim subvencijama i kreditima unatoč ranim neuspjesima. Da je tržište odlučivalo, Tesla ne bi dosegnula svoju sadašnju poziciju. To bi trebala biti jedna dobra lekcija koju smo valjda iz ove čudne godine naučili.

Što se zaštite klime tiče, bila je to i godina u kojoj smo konačno shvatili da klimatske promjene nećemo izbjeći i da će se one dogoditi upravo – nama. Zato trebamo prestati živjeti u zabludi kako ćemo moći na na razini europskih građana i na razini EU napraviti drastične pomake u smanjenju globalnih emisija stakleničkih plinova. Mi ćemo tu emisiju ionako smanjiti kad osiguramo vlastitu energiju iz obnovljivih izvora. Za europsku i lokalnu razinu, a u Hrvatskoj posebno, bit će ključna prilagodba na klimatske promjene. Treba se prilagoditi i pripremiti, to moramo puno više komunicirati, jer će sve nas, hrvatske građane, nakon neke vremenske nepogode zanimati samo jedno – kako ćemo se idući puta zaštiti bolje i kako ćemo idući puta biti spremniji. Ni hrvatske stranke, a ni predsjednički kandidati, ovo pitanje u izbornim kampanjama u 2024. godini kod nas – nisu ni spomenuli.

Ovogodišnja UN-ova konferencija o zaštiti klime, poznatija kao COP, ponovo nije donijela rješenje klimatske krize, ali je možda zatvorila krug otužnog cjenkanja koliko razvijeni trebaju platiti zemljama u razvoju da saniraju minimum štete. Nikakvo čudo – naftna i plinska industrija ostvaruje u prosjeku oko 2,8 milijardi dolara čistog profita dnevno u posljednjih 50 godina. Ogroman ukupan iznos koji su petrodržave i kompanije fosilnih goriva prikupile od 1970. godine iznosi 52 bilijuna dolara, pruža im moć da kupe valjda svakog političara i svaki sustav te da i dalje odgađaju djelovanje u vezi klimatske krize.

Ipak, bila je ovo je bila i godina u kojoj se u obnovljive izvore globalno investiralo kao nikada prije, čak dvostruko više nego što se investiralo u fosilna goriva. Hrvatska se u ovaj trend ne uklapa, kod nas se općenito već godinama slabo investira u energetiku. Tako niti u ovoj godini nismo vidjeli definirane naknade za priključenje novih projekata obnovljivih izvora energije na mrežu. To je trebala donijeti HERA – energetski regulator, ali ni njenu upravu u 2024. godini još nismo uspjeli kompletirati.

Stranci su izgleda s nama počeli gubiti živce. Nakon francuskog NEOEN-a, nedavno norveškog Stratkrafta, investiciju u Hrvatskoj napustio je ove godine i britanski Cindrigo. To je baš zabrinjavajuće, jer energetska tranzicija nije samo klimatski prioritet, nego i pitanje dugoročne energetske sigurnosti i stabilnosti. To je naš ključni nacionalni interes. Nije samo problem da nemamo novih projekata proizvodnje energije i da nam odlaze velike europske tvrtke koje ne mogu provesti investicije. Novi zid koji je pred nama je i činjenica da je nam je električna mreža stara i nedovoljnog kapaciteta da primi nove izvore. Istovremeno, u prošloj smo godini na uvoz energije, ETS naknade i gorivo za fosilne elektrane potrošili iznos dovoljan za investiciju u novi dalekovod između TS Konjsko i TS Melina (Split-Rijeka).

U Hrvatskoj dakle, ova čudna godine donijela je samo već više puta viđeno. Nakon izbora, energetika je otišla mlađem koalicijskom partneru. To se tako događa godinama, desetljećima do razine opće prihvaćene ludosti kao normalnosti koja se ogleda i u tome da energetska ovisnost Hrvatske stalno raste i da je u godini na izmaku dosegla gotovo 60%. Toliko naime, energije uvozimo što znači da smo jako ranjivi i od prave neovisnosti miljama daleko. Treba li se onda tome čuditi ili će za nas čudna godina biti ona u kojoj ćemo konačno pokrenuti investicije, o energetici razmišljati strateški i čuvati svoje interese? Vidjet ćemo već za nekoliko dana, 2025. je pred vratima…

Podijeli

Scroll to Top