Tri godine bez izbora. Zamislite – bez kampanja, bez plakata po stupovima, bez kandidata koji vam obećavaju prugu do svemira i vrtić s robotima. Tri godine u kojima političari ne moraju glumiti Djedove Božićnjake i dijeliti poklone koje ionako mi sami sebi plaćamo. Ukratko, tri godine prilike za, nećete vjerovati – rad. I to ne rad za rejting, nego za danas i sutra. Za ono nešto što bi se u razvijenim društvima zvalo – nacionalna strategija.
Ako se pitamo što bi to trebalo biti, odgovor je jednostavan. U svijetu koji se mijenja brzinom TikToka, mi ne možemo ostati vječno ona simpatična, uspavana zemljica na moru gdje se jede riba s roštilja i gdje se ljeto broji po broju Nijemaca na plaži. Tko se ne mijenja, izumire – to nije samo stvar biologije, nego i geopolitike. Hrvatska polako, ali sigurno klizi u stanje lijenog, sezonskog vegetiranja, gdje se sve vrti oko jedne djelatnosti – sunce, more i parking po 20 eura na dan. Industrije, tehnologije i razvoja je jako malo.
Industriju smo pomno i sustavno rasformirali. Pokrali, uništili, kako god to nazvali… U devedesetima su tvornice bile nešto kao dinosauri – ostatak komunističke prošlosti koji treba nestati bez ikakve vizije što će ih zamijeniti. Koncept 100 obitelji pokazao se kao jako loša i kratkovidna vizija. I nestale su. Umjesto njih danas imamo građevinske parcele, spavaonice i trgovačke centre. Pa tko bi radio u pogonu kad može u dućan s klimom? Umjesto da proizvodimo vlakove, strojeve, čak i dijelove za oružje koje se danas itekako traži– mi smo sve to zamijenili jednom genijalnom gospodarskom granom – apartmanizacijom. I to samo u malim mistima na obali već i u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku…
Turizam je, da se razumijemo, sjajna stvar. Nitko ne kaže da je loše kad netko dođe iz Wuppertala pa se sprži na našem suncu i ostavi koji euro. Problem nastaje kad cijela država diše samo kroz nosnice tog turista. Kad o uspjehu gospodarstva odlučuje koliko je gostiju iz Bavarske sletjelo u Zadar. Kad postoji ministarstvo turizma, a ne postoji ministarstvo industrije. Kad se nacionalna drama vodi oko broja noćenja, a ne broja patenata. I kad mladi, umjesto da pokreću startup, gledaju da naslijede bakinu sobu u Vodicama i otvore profil na Booking.com-u.
U međuvremenu, svijet se naoružava. I to ne figurativno – doslovno. Europa kupuje oružje kao da sutra ne postoji, a i mi smo se bacili u shopping kao da je drevna turska sila ponovo pred vratima. Rafalei, dronovi, haubice, HIMARS-i… sve moderno, sve tuđe. Kupujemo oružje od velikih i moćnih, dok domaća industrija i dalje sjedi na klupi kao višak. A nekad smo znali praviti i tenkove i pištolje i kamione. Danas smo sretni kad netko otvori tvornicu streljiva, kao da smo pronašli rudnik zlata.
Churchill je rekao: “You cannot reason with a tiger when your head is in its mouth.” Ne možemo baš ni s puškom na ramenu ući u 21. stoljeće ako je ta puška Made in France, a naš doprinos svodi se na potpisivanje računa. Da ne spominjemo da je obrambena industrija, kao i svaka druga, izvor radnih mjesta, izvoza i, zamislite – stručnosti. Možda bi i neki od naših inženjera, umjesto da dizajniraju dijelove za Volkswagen u Stuttgartu, radije ostali ovdje i pravili ono što Europa sad očajnički traži. Ali ne, mi smo se odlučili da budemo destinacija za izvoz radne snage i uvoz dostavljača. Mladi odlaze, a zauzvrat stižu ljudi koji nas hrane dok skrolamo po mobitelima. Prije smo izvozili znanje, sad izvozimo mišiće. Prije smo uvozili strojeve, sad uvozimo ljude koji znaju nositi hranu u torbi.
A kad već nismo uložili u tenkove, mogli smo barem u solarne panele. Energija – velika priča ovog stoljeća – kod nas je nešto što što politika još nije razumjela. Sunce imamo, vjetra imamo, vode imamo – ali solarne panele uglavnom uvozimo iz Kine, vjetroturbine montiraju strane firme, a mi se slikamo kraj njih. I to ako je netko uspio proći kroz administrativnu džunglu da bi uopće krenuo graditi. Kad bismo se stvarno primili posla, mogli bismo biti regionalni lider u obnovljivim izvorima. Hrvatska ne mora samo koristiti sunce – mogla bi i proizvoditi opremu za korištenje sunca. To znači otvarati tvornice, školovati ljude, poticati inovacije. To znači, opet malo Churchilla – ne samo “učiniti sve što možemo”, nego učiniti ono što je nužno.
A nužno je i boriti se protiv klimatskih promjena. Ne zato što to Bruxelles kaže, nego zato što se i nama klima raspada pred očima. Suše, požari, poplave, sve češće i jače. EU je usamljeni borac na tom frontu, ali ne zato što je najpametnija, nego zato što zna da tko sada ne uloži – sutra plaća trostruko. I opet, ta borba može biti prilika. Tehnologije za prilagodbu na klimatske promjene i znanje mogu donijeti razliku. Gradimo stručnost. Gradimo budućnost.
Jer ono što sada gradimo je sezona. I to sezona u trajanju od 75 dana. Nakon toga zatvaramo škrinje s sladoledom, spuštamo tende i čekamo iduće ljeto. Neće nas uvijek spašavati Nijemci na plaži. Upravo otkrivaju Albaniju. A kad Nijemci prestanu dolaziti, što ćemo onda? Postavljati ležaljke jedni drugima?
Tri godine bez izbora. Tri godine bez alibija. Ako sad ne počnemo razvijati industriju, obrazovanje, energiju i sigurnost – nećemo izumrijeti naglo, ali ćemo nestajati polako i tiho. Nećemo nastradati u ratu, nego u tišini vlastitog nerada. Ili, kako bi to rekao Marko Aurelije – “Najveći gubitak nije smrt, već to da čovjek ne živi onako kako bi mogao.” Dakle, draga Hrvatsko, još nije kasno. Samo treba spustiti ručnike s plaže i napokon zasući rukave.