Energija je sredstvo politike i oružje. Tko to ne razumije, hitno se treba probuditi.

Ratne operacije na Bliskom istoku itekako utječu na nas i pitanje je koliko će još utjecati. Ta priča nije od jučer. Počela je još 1973. kada su tzv. naftnim embargom, zemlje OPEC-a, na čelu sa Saudijskom Arabijom odlučile smanjiti proizvodnju i ne prodavati naftu zemljama koje su podržavale Izrael u ratu sa Sirijom i Egiptom. Rezultat je bio skok cijena nafte za četiri puta i naftna kriza. Bio je to trenutak u kojem je energija prvi put postala oružje. Sve do tog dana, problem u ratovima bio je prekid opskrbe energijom koja je potrebna za ratne operacije, ali energija niti njezina cijena nikada do tada nisu bili korišteni kao sredstvo pritiska. Taj je prijelomni trenutak doveo do ozbiljnog posrtanja svjetskog gospodarstva. Naftna kriza dovela je i do zaustavljanja gospodarskog rasta zemalja zapadne Europe koje su od kraja Drugog svjetskog rata bilježile praktički neprekinuti gospodarski rast. Kako bi se pronašlo rješenje za izlazak iz naftom uzrokovane krize osnovana je Međunarodna energetska agencija i rođen je pojam energetske učinkovitosti. Pojam koji je označavao ne samo potrošnju već i štednju energije. Bio je to kraj ere jeftine energije.

To nažalost nije bio i posljednji puta kada se gospodarski rast u Europi kratkovidno temeljio na jeftinoj cijeni energije koja dolazi iz uvoza. Slična greška ponovljena je i s uvozom ruskog plina. Njemačka u prvom redu, ali i brojne druge europske države pokušale su rasti na jeftinom plinu koji se uvozio iz Rusije. Ideja je bila naizgled dobra, ali postoji suštinska i nepremostiva greška. Rusija, ali i Saudijska Arabija i većina drugih zemalja proizvođača fosilne energije na Bliskom istoku nisu demokracije europskog tipa. Riječ je o autokracijama gdje vladavina prava ne postoji, a ljudski život ovisi o odluci despota vladara. Onda mi kao europske zemlje, koje su konceptom Srednjeg vijeka davno napustile, kupujući energente iz takvih zemalja izravno financiramo sisteme u kojima su plaćene ubojice dio državne infrastrukture i gdje se u zatvor ide zbog krivo izgovorene rečenice ili zbog dječjeg crteža.

Naše društvo nije savršeno, daleko od toga. Korupciji su jednako podložni i Nijemac i Austrijanac i Hrvat. Naš je bivši premijer u zatvoru, a nekadašnji njemački kancelar sjedi u upravi ruske nacionalne plinske kompanije. To naravno ne znači nužno da je naše pravosuđe učinkovitije od njemačkoga, ali pokazuje da je upravo energija i energetika izvor novca na koje politika ne ostaje ravnodušna i koji su predmet korupcije. Oba primjera prilično su zastrašujuća s obzirom da se radilo o ljudima koji bi trebali štititi nacionalne interese, a zapravo su se jeftino prodali. Još jedna zastrašujuća epizoda povezanosti europske visoke politike i ruskog novca iz energetike je i kada su austrijskoj ministrici vanjskih poslova na vjenčanju svirali ruski kozaci. Novac uvijek nađe put, ali razlika između autokratskih i demokratskih država je svejedno još uvijek ogromna. Treba li uopće dalje nabrajati zašto će ovisnost o uvozu energenata iz takvih državnih aparata uvijek biti pogubna?

Građani Hrvatske, barem dobar dio njih, još dobro pamte kako je bilo živjeti u totalitarnom društvu. Iz njega smo pobjegli. Danas opet, dio njih, živi u iluziji da je energija jeftina i dostupna. Iako je cijena koju sami plaćaju iz vlastitog džepa prilično povoljna, ostatak cijene koju plaćamo iz zajedničkog džepa koji se zove državni proračun je puno veći, ali se manje vidi. To se zove politički populizam i dugoročno po sve nas vrlo skupo kupovanje političkih glasova. Koliko god pisali i pričali o tom duboko pogrešnom načinu koji nas sve dublje stavlja u ovisnički položaj, lijepo nam je biti uljuljkan u tu prividno dobru realnost. Kako bilo, mi živimo u svijetu koji je definiran energijom, a rješenje je i dalje isključivo u vlastitoj proizvodnji, u obnovljivim izvorima energije kojima Hrvatska obiluje.

Krene li opći rat na Bliskom istoku, priča bi mogla biti i gadna – strateške naftne rezerve SAD-a na najnižoj su razini u posljednjih nekoliko desetljeća. Naravno, zbog Ukrajinske krize i pokušaja da se ograniči utjecaj Rusije. Što preostaje bilo kome od nas osim nade da će europske države naučiti lekciju. Nema sigurnosti, stabilnosti i napretka bez vlastite energije. Nije dakle pitanje hoće li gužva na Bliskom istoku utjecati na nas, pitanje je samo koliko će utjecati? Ako smo već danas svjedoci inflacije koja je buknula u čudnim okolnostima Covida i rata u Ukrajini, možemo samo zamisliti što nam može donijeti opći rat na Bliskom istoku. Umjesto da prestanemo ponavljati iste pogreške i krenemo ulagati u vlastitu proizvodnju energije, mi i dalje mislimo kako je ovako baš dobro i održivo. Nije, dugoročno je pogubno. Uostalom, kao i svaki ovisnički odnos.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top