Jesmo li zaista svjesni da živimo u Europskoj uniji?

Puno se tinte prolilo u povodu 10 godina hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Obljetnica je uvijek dobra prigoda za čestitanje, svođenje računa, prisjećanje… To je ljudski i to svi volimo raditi. Nevjerojatno je kako zapravo još uvijek ne razumijemo što se prije deset godina dogodilo i gdje živimo. Grozim se licitiranja ovih dana – koliko smo uplatili, a koliko povukli iz fondova EU. Naš cilj treba ionako biti da što prije postanemo neto uplatitelji, uspješno i učinkovito društvo, malenog, ali otpornog gospodarstva. Zašto bi neki Hans ili Yvonne plaćali za moju večeru… Ova priča tako strašno podsjeća na davnu priču o fondovima za nerazvijene iz bivše države. I gle čuda – oni nerazvijeni, koji su povlačili novac od razvijenih, tada Slovenije i Hrvatske, nerazvijeni su i danas. Nema sreće u besplatnom novcu, njega ne treba shvaćati kao poklon već kao pozajmicu. Pozajmicu, odgovornost i poticaj da budemo vrijedni, pošteni i inovativni. Sve drugo je laž i prevara, ostatak onog starog trgovačko-odmetničkog mentaliteta s kojim se često tako pogrešno ponosimo. Koji uvijek na kraju skupo plaćamo.

Zastrašujuće mi je vidjeti i sve one briljantne umove i ugledne članove društva koji uvijek iznova dolaze na ideju krasti europski novac. Europska unija, za razliku (nažalost!) od hrvatske države čuva i cijeni svoj novac. Nevjerojatno je da to u deset godina još uvijek neki nisu naučili. Tek kad naučimo lekciju da je javni novac zapravo naš novac i da je javno dobro zapravo i moje dobro, bit ćemo spremni za sljedeću stepenicu. A tragično je da na aktivnosti europskih tužitelja gledamo s olakšanjem i veseljem, nadajući se da će jednoga dana tako funkcionirati i naše tužiteljstvo i pravosuđe.

Čudno mi je slušati i sve one tobožnje dileme – Hrvat ili Europljanin, Hrvatska ili Europska unija. To je dilema koje nema i koju umjetno nameće populizam naše loše politike. Velike ideje je ponekad teško shvatiti i slijediti, ali biti i Hrvat i Europljanin, uvijek prvo Hrvat, ali i uvijek Europljanin jedino je moguće. A to je sigurno i najbolje moguće. Pogledajte samo zemlje s kojima smo nekada zajedno živjeli, a koje su ostale izvan Europske unije. Možete li zamisliti da danas tako živimo? Ili zemlje s kojima smo nekad zajedno bili kandidati za ulazak u Uniju? Zar je to standard – životni, demokratski, svejedno, koji želimo? A naša politika? Politika je vođenje, prosvjetiteljstvo, odgovornost za slabije, ali i one koji su ti dali povjerenje… Politika je rad za bolje društvo, za bolju državu, za svakog građanina, a ne stalno izmišljanje unutarnjih i vanjskih neprijatelja, razvaljivanje institucija, uhljebljivanje nesposobnih, a poslušnih.

Nedavno u Irskoj, susretao sam mlade Hrvate na svakom koraku. Na recepciji hotela, u restoranu, kafiću, posvuda. Nijedan od onih s kojima sam razgovarao ne pomišlja na povratak. Trebalo je zapravo biti posve obratno. Zemlja s toliko boljom klimom, raznolikom prirodom, toplim morem, bogatom arhitekturom od rimskog doba naovamo, trebala bi biti magnet za useljavanje iz Europe, a ne samo iz siromašnih zemalja trećeg svijeta čiji građani nemaju izbora. Ne podcjenjujem nikoga, dapače. Hrvatska treba itekako i tog skromnog i radišnog duha koji nam oni donose, ali priča Hrvatske u EU treba biti priča ponosa i prilika da radimo zajedno s najboljima. Nije sport jedino područje u kojem ambicija treba biti postati ravnopravan s uspješnima, velikima i jakima. Nedostaje zapravo jako malo – zdravi razum i vladavina prava. Najgore što nam se dogodilo je da smo povjerovali da je to nedostižno. A nije.

Ne, Europska unija nije čarobni štapić koji će riješiti sve naše probleme kako smo možda očekivali. To ćemo ipak morati sami. Očistiti žito od kukolja – ukloniti one koji kradu, uzimaju mito, ne rade i uništavaju. Na primjer, INA nam nije oduzeta, sami smo je predali. Sva ova čudesa koja se događaju oko nekad Agrokora, a danas Fortenove, sami smo zakuhali. Uvijek naši ljudi koji su poželjeli kruha bez motike, odrezak na račun ubijene krave. Naravno da se na takve lako lijepi i europski i svjetski šljam, lopovi i prevaranti različitih putovnica. Ne vjerujem da ima dobrih i loših naroda, ali ima uređenih i neuređenih društava kao i institucija i pravosuđa koja funkcioniraju bolje ili ne funkcioniraju. Hrvatska će uvijek biti prekrasna zemlja, hrvatski narod čine divni ljudi. Za blagostanje treba još malo više – urediti društvo, poštovati zakone… Ono što nas EU uči i očekuje od nas.

Bez obzira na sve, već i danas jesmo dio gospodarski najrazvijenijeg, socijalno najpravednijeg, okolišno najosvještenijeg društva na planeti. A naša djeca imaju slobodu učiti i raditi s najboljima. Hoće li željeti živjeti u zemlji sa divnom klimom, najljepšim morem i odličnom hranom? Ovisi, ali samo o nama ovisi. Ponavljam, velike ideje je ponekad teško shvatiti, a još teže slijediti. Današnji dan treba slaviti i pamtiti, a od sutra ponovo raditi na boljoj Hrvatskoj. Zato što je bilo tako posebno slušati Gundulićevu himnu slobodi one noći prije deset godina na Trgu. I zato što se treba potruditi da je budemo dostojni. Kao i osmijeha naše djece kojima to dugujemo.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top