Mogu li ideje biti zaista opasne? Ili je zapravo opasnije biti bez ideja? Stara je istina da na svijetu probleme ne stvaraju zli, njih je zapravo premalo. Probleme stvaraju glupi i lijeni. Oni koji ne razumiju ili ne žele razumjeti. Oni kojima se ne da, kojima je teško, koji imaju tisuću isprika zašto nisu napravili ono što su trebali. Mi živimo u 21. stoljeću, u vremenu u kojem je upravo Vrijeme najvažniji resurs. Nekada su to bile Sirovine i Prostor, ali u doba globalne digitalizacije, samo brzi napreduju. Preživljavaju oni koji se brzo mijenjaju i mogu prilagoditi, to nas je Darwin davno naučio. U prirodi se to zove evolucija.
Mi u Hrvatskoj smo to već trebali naučiti. Nizom glupih grešaka i uslijed nezamislivo odvratne korupcije izgubili smo INA-u. Danas je INA zapravo postala tvrtka kćer MOL-a. To je dovelo do praktične obustava novih istraživanja, pada proizvodnja nafte iz domaćih nalazišta, a nafta se otprema na preradu u Mađarsku po nepoznatim cijenama. INA je ostala i bez kvalitetnih kadrova u skoro svim korporativnim funkcijama koje će biti vrlo teško vratiti u Hrvatsku, a sadašnja djelatnost INA-e je svedena na isključivu prodaju naftnih derivata u veleprodaji i maloprodaji. To je scenarij koji se ne smije dogoditi HEP-u jer smo onda zauvijek ostali bez izgleda da kao država kontroliramo energiju koja nam je potrebna. Priča oko INA-e je pravi primjer što se dogodi kad zajednički djeluju zli, glupi i lijeni. Dobar, loš, zao – bio je naslov jednog nekada poznatog špageti vesterna. Kombinacija zao, glup i lijen još je gora. Naprosto fatalna.
Opasne ideje su zapravo na svakom koraku. Ovih se dana puno priča o subvencijama cijena energenata. A umjesto subvencijama u energetici, trebamo se baviti investicijama. Umjesto reguliranja cijena carskog mesa i glatkog brašna trgovini – podizanjem moderne industrije. Manjak vizije, kašnjenje, sporost i lijenost skupo će plaćati ne samo generacije koje dolaze već i mi sami. Vrlo brzo.
U vrijeme kad cijela Europa i svijet ubrzano investiraju u nove izvore energije, a globalna energetska slika se drastično mijenja posvuda osim kod nas, Hrvatska i dalje spava bez imalo vizije i ambicije. U jednoj Grčkoj samo je prošle godine instalirano novih čak 1360 MW sučanih elektrana. Od toga je 341,5 MW spojeno na prijenosnu mrežu, a 1020 MW je spojeno na distribuciju. U Hrvatskoj novih projekata na prijenosnoj mreži nema – u 2022. nije bilo nikakvog napretka u nedostajućoj legislativi koja je tako uspješno zakočila nove projekte. Male elektrane događaju se pomalo, uskoro ćemo dostići instalirani kapacitet od tek 200 MW. To je strašno malo za potencijal koji posjedujemo i strašno premalo s obzirom da godišnje uvozimo i do 35% potrebne električne energije. Hrvatska može postati neto izvoznik energije, u Europi koja je gladna energije bila bi to super pozicija koja bi nosila pravi gospodarski razvoj i dugoročno blagostanje našim građanima.
Subvencioniranje umjesto investiranja donosi gušenje i ono malo investicija koje su mogle biti pokrenute, a ceh na kraju će ipak netko morati platiti. To je sada nažalost HEP, najveća energetska tvrtka koja nam je preostala, obiteljsko srebro koje na ovaj način financijski upropaštavamo umjesto da bude nositelj novih investicija. A subvencije su kao droga, nikad ih nema dovoljno. Nakon prošlogodišnjeg i sada novog kruga subvencioniranja električne energije za različite kategorije potrošača, financijski gubici HEP-a mjerit će se u milijardama eura. Nedavno je prvi puta izrečena i vrlo zabrinjavajuća rečenica – HEP će se dokapitalizirati. A što znači dokapitalizacija? Transfer novca iz proračuna ili prodaja. Zvuči poznato?
A nažalost, HEP sa svojim amortiziranim hidroelektranama i prirodnim monopolističkim položajem praktično nikada nije mogao propasti. Međutim, nakon dugih godina političkog kadroviranja i sada populističkog subvencioniranja cijena energije koje nije ni transparentno ni usmjereno na one kojima to zaista treba – na putu smo da ga dovedemo u bankrot. Eto, to se zove opasna ideja.