Zamislite nogometnu utakmicu. Hajduk – Dinamo, Hrvatska – Brazil, svejedno uostalom. Ako gledate nogometnu utakmicu, onda želite gledati golove. Ili barem dobru igru na terenu. Dupli pas, dribling, dobro dodavanje… A kad ono na utakmici koju gledate dominira sudac. Glavni pa onda još pomoćni suci stalno nešto zvižde, nikome nije jasno zašto, prekidaju igru. Svađaju se sa igračima, objašnjavaju, puno gestikuliraju. Preuzeli su utakmicu, prave su glavne zvijezde. Biste li željeli gledati takvu utakmicu?
Mi svi takvu utakmicu gledamo već godinama. U energetici, u trgovini, u gospodarstvu… Sudac je, prepoznali ste, Vlada, igrači su svi ostali. Poduzetnici, investitori, velike međunarodne kompanije ili mali hrvatski start-upovi, svejedno. U nogometu je dosta jasno, najbolji sudac je onaj najmanje vidljivi sudac, onaj koji igru drži pod kontrolom i u okviru pravila, ali njome ne dominira, pušta da pobjeđuju bolji, izbacuje grubijane i one koji igraju prljavo, ali je nevidljiv. Pušta da se gledatelji naslađuju golovima, driblinzima i volejima…
Najnoviji primjer s neradnim nedjeljama, odnosno s 16 radnih nedjelja, ali koje ne mogu biti i jedan od 14 državnih praznika, samo je još jedan primjer u kojem naš sudac preuzima utakmicu. Ovakva regulacija ne odnosi se naravno na javni sektor u kojem bi bilo prirodno da sudac/Vlada regulira. Javni sektor, uz izuzetak hitnih službi ionako ne radi nedjeljom. Ovo se odnosi na privatni sektor, na one koji plaćaju poreze i trebaju sami odlučivati što će raditi, kada će raditi, kako će raditi… Ako postoji zakonski okvir koji definira minimalnu plaću i maksimalni broj sati rada tjedno, sve što se definira puno više od toga je čisto kvarenje potencijalno dobre utakmice. Dobar sudac u toj utakmici trebao bi paziti da se poštuju zakoni, da su radnici prijavljeni na punu plaću, a da ih se ne plaća na crno, da se izdaju računi. Ono što će na kraju naše gospodarstvo činiti konkurentnim i poželjnim za poštene ulagače. Sve drugo je previše.
U energetici se utakmica uopće ne igra. Igrači stoje na terenu, ali je zato sudac posvuda. Cijela 2022. godina je protekla bez ikakvog vidljivog pomaka na području velikih investicija u obnovljive izvore energije. To je nažalost nastavak krize koja traje preko 7 godina i to znači da već godinama propuštamo prilike za velike investicije. Investicije od barem 10 milijardi eura samo u sektoru obnovljivih izvora energije u trenutku kada svakodnevno uvozimo skupu energiju. Hrvatska uvozi preko 35% potrebne električne energije, a samo u osam mjeseci prošle godine uvezli smo električne energije u vrijednosti od preko 600 milijuna eura dok investitori stoje u mjestu!
Zbog subvencioniranja električne energije bez kriterija za različite kategorije potrošača, financijski gubici Hrvatske elektroprivrede mjerit će se u milijardama eura. U isto vrijeme dolazi do drastičnog rezanja investicija i troškova održavanja u HEP-u – izostanak održavanja skupo će se platiti u godinama koje dolaze… A zbog istog tog subvencioniranja, niti jedna investicija građana ili poduzetnika u nove izvore energije zapravo se ne isplati. Investiraju samo oni jako dalekovidni ili vrlo imućni, a to niti blizu nije dovoljno. To se događa kada igrom dominira sudac, a ne igrači…
Investicije u čistu energiju u EU, a sve više i u regiji postaju zastrašujuće. Slovenci koji su svoje elektrane na Savi napravili odavno, a po izgrađenim sunčanim elektranama su miljama ispred nas, sada pripremaju i reverzibilnu hidroelektranu snage 440 MW. U Albaniji je u pogon puštena prva plutajuća sunčana elektrana snage 2 MW, a u Crnoj Gori se gradi sunčana elektrana snage 500 MW. Sjevernomakedonska državna elektroprivreda ESM razvija 12 projekata elektrana ukupne planirane snage skoro 1,8 gigawata…
U isto vrijeme naš se sudac natezao s trgovcima i trgovačkim lancima što je i prosječnom gledaocu bilo jasno da je osuđeno na neuspjeh. Zakon ponude i potražnje temeljni je zakon ekonomije i malo kakva regulacija može to promijeniti. Uspješna gospodarstva i pametne vlade intenzivno povezuju svoje klimatske, energetske, sigurnosne i industrijske politike u šire gospodarske strategije. Zakon o smanjenju inflacije u SAD-u je dobar primjer, ali to su i EU paketi Fit for 55 i REPowerEU, japanski program Zelene transformacije ili shema poticaja vezana uz proizvodnju u Indiji koja potiče proizvodnju sunčanih elektrana i baterija.
Investitori u čistu energiju danas pomno prate politike država koje im mogu dati konkurentsku prednost. Danas za pokretanje proizvodnje u povoljnim uvjetima treba između 1 i 3 godine. Nedavno izvješće IEA kaže da je od najavljenih i potrebnih projekata u izgradnji tek oko 25% pogona za proizvodnju opreme za sunčane elektrane, odnosno oko 35% za baterije i 10% za elektrolizere. To je prilika koju bi naš sudac trebao iskoristiti za postaviti Hrvatsku na svjetsku industrijsku karti, iako za to nema više puno vremena.
Podizanje održive industrije koja bi omogućila dobro plaćena radna mjesta i servisirala i domaću i europsku proizvodnju zelene energije trebala bi biti vizija Hrvatske u godinama koje dolaze.