Strašno je i jadno ovo 21. stoljeće u kojem živimo. U dvadesetak godina koliko već traje, vidjeli smo malo ili ništa velikih ideja. Konzumerizam, otuđenost, populizam, sebičnost viđamo svaki dan, ali nema ideja s kojima bismo se protiv ovoga borili. 20. stoljeće je barem imalo svoje zablude – komunizam kao društvo jednakih u kojem svatko ima onoliko koliko mu je potrebno, djecu cvijeća, pokret nesvrstanih, Organizaciju Ujedinjenih naroda… Danas nemamo zabluda, a globalna nejednakost je zastrašujuća. Dio čovječanstva uživa u najboljim životnim uvjetima ikada, a dio je na rubu ili umire od gladi. U 20. stoljeću je za gladne svirao Band Aid globalni koncerti i pjevali smo Za milion godina. Tada smo mislili da možemo nešto napraviti, danas samo gledamo u tzv. pametne telefone i ne razmišljamo.

Jedan i to znatan dio čovječanstva uskoro će morati napustiti područje u kojem živi jer će zbog klimatskih promjena ono postati nenaseljivo. Kad to krene, a razmjeri katastrofa već se naziru, bit će zaista teško objasniti svojoj djeci zašto to nismo mogli spriječiti. Zašto su se trebale dogoditi katastrofalne suše, izumiranje vrsta, potapanje obale i otoka. U 20. stoljeću još smo možda i sumnjali, puno smo raspravljali, ali u 21. stoljeću klimatske promjene nisu više tema kojoj bi se itko trebao čuditi. A opet – ne djelujemo, propuštamo, čekamo i ne razmišljamo. Umjesto zajedničke globalne akcije na zaštiti klime, vidjeli smo jednu bijednu reakciju čovječanstva na pandemiju koja je, da je bilo zdrave pameti i suradnje, trebala proći bitno lakše i s manje umrlih nego što se to dogodilo. Umjesto globalne akcije na zaštiti klime, ali i na izjednačavanju nejednakosti, osiguranja hrane i dostojanstvenog života za svakog čovjeka, vidimo nove ratove i prijetnje nuklearnim arsenalom. Zapravo – za ne povjerovati.

Nama koji svoju zemlju ponekad zovemo i Apsurdistan, čudno je vidjeti da tijekom 21. stoljeća apsurdi događaju posvuda. Jedan od većih je i energetska bilanca Njemačke, države koja je u namjeri zelene tranzicije u jednom trenutku svoje nuklearne elektrane odlučila zamijeniti ruskim plinom. Tada se prirodni plin promovirao kao tzv. tranzicijsko gorivo, danas se pokazalo da je to bio jedan od najvećih trojanskih konja u povijesti ikada. Razlog? Kao u uvijek, pojedinačni interes i novac. Velika europska ekonomija umjesto da gradi dekarboniziranu i energetski sigurnu budućnost, dala se zaključati ruskim plinom što sada dolazi skupo i krvavo na naplatu. To što su se Hrvatska, Srbija, Bugarska i još neke slične države dale zarobiti ruskim plinom iznenađuje nešto manje s obzirom na stanje naših institucija i slabašnu demokratsku infrastrukturu, ali od Njemačke to zaista nije bilo za očekivati. Da priča nije gotova pokazalo je i zadnje glasanje u Europskom parlamentu koji je odbio inicijativu koja je trebala zaustaviti uključivanje plina i nuklearne energije kao ‘environmentally sustainable’ gospodarske aktivnosti. Tako će se postepena energetska tranzicija ipak još malo usporiti, a stotine milijardi eura ulaganja će umjesto za obnovljive izvore energije barem dijelom završiti u sektorima nuklearne energetike i fosilnog plina što će dodatno ubrzati klimatsku krizu. Nažalost, na ovaj način postaje upitna EU ambicija o globalnom vodstvu u klimi i okolišu – uključivanje plina i nuklearne energije u taksonomiju teško je objasniti drugačije nego kao pogodovanje dvjema očajničkim industrijama s moćnim političkim prijateljima.

Problem je naravno i u tome tko su politički moćnici. Ako odlučimo i ne komentirati domaće dvorište, zastrašujuće je kako se u jednoj Velikoj Britaniji dokazano lažljivi premijer nastoji održati na vlasti s najvećim motivom da za vlastito vjenčanje iskoristi luksuznu državnu rezidenciju. Velika Britanija koja je nekada kao prva na svijetu apsolutističkog vladara stavila pod kontrolu Parlamenta… Ili kako je u jednoj drugoj velikoj državi koja se s pravom ponosi da je kolijevka parlamentarne demokracije, neizabrani bivši predsjednik, ružičasti populist također poznat po rekordnom iznošenju neistina poticao rulju da nasilno zauzme najviše predstavničko tijelo. I takvih strašnih primjera možemo lako naći i na istoku i na jugu i posvuda po svijetu… Većina čovječanstva zapravo živi pod autokratskim režimima kojima nije strano zatirati ljudska prava, slobodu novinarstva i dostojanstvo žena – sve ono za što smo se nadali da ćemo u 21. stoljeću viđati pod normalno.

A Hrvatska je u međuvremenu izgubila još jednu arbitražu. Bez obzira što je zapravo dosuđeno da ćemo platiti tek manji dio – oko 184 milijuna bez kamata i sudskih troškova, od 1,1 milijarde dolara tražene odštete, i ova izgubljena arbitraža pokazuje kako se politika prema energetici odnosila. U kombinaciji s koruptivnim aktivnostima na najvišoj razini, neozbiljnost i neznanje postaju fatalna kombinacija koja je u svakom pogledu preskupa – za državni proračun, za moral nacije i za ponos ljudi u Hrvatskoj. Sasvim u skladu s ludilom 21. stoljeća, bez ideja i bez morala…

Leave a Comment

Your email address will not be published.

Scroll to Top