Stihovi su to koje je davno napisao besmrtni pjesnik Pablo Neruda, u pjesmi koja inače započinje stihovima – Ove noći mogu napisati najtužnije stihove… Premda je Nerudina pjesma ljubavna, teško da bi se mogli napisati prikladniji stihovi kad čovjek gleda što se ovih dana događa oko INA-e, energetske neovisnosti Hrvatske i svega što ta priča uključuje. Oduvijek je u energetici, a u Hrvatskoj oko INA-e, bio ogroman novac, zbog toga su se i ljudi ubijali, a tajne službe su poslovale punom parom. Uvijek je, nažalost, bilo pojedinaca koji su se bogatili na kupovini nafte, ali nikada hrvatska država nije imala manje koristi od ovog unosnog biznisa. Epsko posrnuće hrvatske državotvornosti i suverenizma najbolje na vidjelo dolazi ovih dana – onda kada nam energije nasušno treba i sada kada je i Europa konačno shvatila da biti ovisan o uvozu energije nije baš najpametnija ideja.
Iz ove se perspektive vidi kako će se kratka ljubav naše političke elita onome što se stručno zove mito i korupcija dugo plaćati. Nije tu u pitanju samo uzimanje gotovine o čemu su donesene i sudske presude, u ovu kategoriju spadaju i politička imenovanja ljudi koji nisu u stanju ili nisu zainteresirani upravljati i voditi veliku i važnu tvrtku poput INA-e, tvrtku koja se bavi složenim područjem energetike u kojem se preklapaju pitanja gospodarstva, tehnologije i politike. Pitanja svih pitanja svih ovih godina jest zašto Republika Hrvatska kao vlasnik INA-e ne preuzme i odgovornost za vođenje tvrtke i ne pretvori tvrtku u energetsku, a ne samo naftnu, što su sve ozbiljne svjetske kompanije učinile već pred 10-tak godina. INA se, danas to već svi znaju, vodi na način da se maksimizira profit MOL-a. Primjera za to ne nedostaje – rafinerije MOL grupe u Mađarskoj i Slovačkoj rade s 100% kapaciteta, a riječka rafinerija služi kao rezerva i radi samo ako se javi nestašica derivata. Zato je stajala mjesecima i krenula s radom u travnju vjerojatno tek pod pritiskom javnosti. Svaki zastoj u radu rafinerije, to također svi znamo – financijski je ogroman gubitak. Sve svjetske, do jučer naftne kompanije kao što su Shell, Chevron, ExxonMobil pa i slovenski Petrol, danas razvijaju velike projekte zelene energije, ulažu u vjetroelektrane i sunčane elektrane, ulažu u razvoj infrastrukture za vodik i tako osiguravaju GW-te zelene energije.
Pričalo se puno o projektu biorafinerije u Sisku, Republika Hrvatska je za taj ‘razvojni projekt’ predvidjela čak jednu milijardu kuna u Nacionalnom planu za otpornost i oporavak. Na stranu što je potpuno čudno dodjeljivati bespovratnu milijardu kuna kompaniji koju navodno želiš otkupiti – jer će ti onda otkupna cijena biti barem za tu istu milijardu kuna viša, ali već se i izdaleka vidi da od tog projekta neće biti ništa. Ugovori koji su već potpisani za nabavu sirovine ovih se dana otkazuju, a stručnjaci koji su na projektu trebali raditi napuštaju kompaniju. Slično je i s projektom vodika, ključnim stručnjacima se otkazuju ugovori o radu, nekima već i samo zbog toga što su bili hrabri kritizirati manjak ambicije i izostanak razvoja unutar kompanije. Ne treba se tome ni previše čuditi, a nije ni za zamjeriti MOL-u i mađarskoj državi što rade u vlastitom interesu i vuku poteze koji su s njihove točke interesa opravdani. Za zamjeriti je što hrvatska politička elita ne prepoznaje i ne vuče poteze koji su u interesu hrvatske države i hrvatskih građana. Pust je zaborav, kaže pjesnik, ali teško ćemo ovu epizodu zaboraviti.
Još jednom obilježavamo Dan Europe. Kod nas se važni datumi obično sramežljivo slave – Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom proslavit će se onako usput, kao da ih se malo i sramimo. Neke vlastiti praznike kao što su Dan državnosti ili Dan grada Zagreba selimo po kalendaru kako se kojoj aktualnoj vlasti svidi pa ih onda slavimo i ne slavimo, a energiju trošimo bismo aktualni datum osporili. Dan Europe trebao bi međutim biti najvažniji praznik koji obilježavamo – ne (samo) zbog europskog zajedništva i solidarnosti koji nam kroz mehanizam europskih fondova omogućuju da i mi postavimo i pokrenemo velike kapitalne projekte koje samostalno jednostavno ne bi mogli iznijeti. Dan Europe trebalo bi slaviti i jer smo dio jedinstvenog dijela svijeta u kojem vladavina prava, sloboda pojedinca i demokracija imaju sasvim druge dimenzije nego bilo gdje drugdje u svijetu. Bez obzira na očito, na privatizacijsku pljačku i korupciju, zatiranje ženskih prava i zaostalost mišljenja, demografski slom i nisku razinu komunikacije i uljuđenosti u javnom prostoru, uvijek može biti i gore, a stanje širom svijeta pokazuje i – puno gore. Dan Europe i pripadnost krugu zemalja koje su vrijednosti prava i demokracije postavile na najvišu razinu, razlog je za ponos, ali i treba biti motivacija za rad. Rad za društvo, rad za poštenu, uspješnu i pravednu Hrvatsku, rad za našu djecu. To je i jedina šansa za malu zemlju poput Hrvatske. Bez toga, priče poput INA-e nastavit će se događati i nikada se neće ispraviti, a o Hrvatskoj i hrvatskom narodu čitat će se jedino u povijesnim zapisima. Zato treba slaviti Dan Europe i zato se time treba ponositi.