Naš je svijet zapeo u slijepoj ulici. Inače sam optimist i vjerujem u onu da nije gotovo dok nije dobro. Sada međutim, nije dobro, a nije dobro ni već neko vrijeme. Svijet u kojem se sve mjeri novcem nije dobar svijet. Gospodarstvo kakvo poznajemo danas samo je sebi cilj i mjeri se apstraktnim pokazateljima i kratkoročnim profitom. Naše gospodarstvo nije ni socijalno ni okolišno održivo i u tome je začetak svih problema. Energetska kriza pred našim očima eskalira u rat za zemlju i resurse, a s njome povezana i klimatska kriza zapravo su krize morala i prave, duboke krize ljudskog društva.
Koja je uloga energije u svemu što nas okružuje? Na početku – bez energije se ne može. Energija je ključ mobilnosti, bez energije za grijanje nećemo preživjeti, a bez energije nema ni proizvodnje dobara, pružanja usluga i gospodarstva uopće. Ovisnost EU-27 o uvozu energije iznosila je u 2020. godini čak 57,5%, za Hrvatsku tek nešto malo manje 53,6%. To su brojevi koje smo znali već i prije. Zapravo već dugo. Neki od nas stalno su na to upozoravali, ali uvijek je lakše vjerovati da se ništa loše ne može dogoditi i nastavljati put koji je lakši i ugodniji. Linija manjeg otpora, kaže se. Ljudska priroda.
Sad kad je jasno da se bez energije ne može i da je jako, jako loše kad većinu energije koju trebate proizvodi netko drugi, pitanje je što učiniti. Primjetno je postojanje više struja. Jedna struja, nažalost čak i stručnjaka, a namjerno neću pisati pod navodnicima jer nije trenutak za ironiju, čeznutljivo se zalaže za povratak na staro. Kako zadržati status-quo, njima je nagradno pitanje i ideal svih ideala. U toj su grupi oni koji pozdravljaju nova plinska polja i zagovaraju novi blok nuklearne elektrane izvan granica Hrvatske. Plin, energija uopće, roba je na globalnom tržištu i bez obzira koliko se domaćeg plina proizvede, on će na tržište stizati po cijeni koju ne možemo kontrolirati. Hrvatska će uvijek biti premala da utječe na tržište i kolikagod domaća proizvodnja bila, ona neće utjecati na cijenu na tržištu. Možda hoće na sigurnost opskrbe, ali i to je upitno u situaciji kada je eksploatacija nafte i plina predmet koncesija, a jedina domaća naftna tvrtka baš i nije više naročito domaća. Sad dolaze na naplatu svi bijedni nestašluci domaće politike koja je bez vizije, ali i srama, INA-u prodavala za trenutke uživanja u otmjenim restoranima i za skupe satove. To je naravno, sad već gotova priča, ali ostat će zauvijek kao kost u grlu i jedna od najsramnijih epizoda hrvatske državnosti. U rangu s tim su imenovanja političkih podobnika u nadzorne odbore INA-e, ali i drugih ozbiljnih i važnih hrvatskih kompanija o kojima ovisi upravljanje nacionalnim resursima koji bi, barem po definiciji, trebali pripadati svim građanima.
Pa kad smo već kod građana, dobro je da i tu raste svijest kako bi bilo dobro posjedovati vlastitu sunčanu elektranu, grijati se na dizalice topline ili pelete i na taj način biti siguran u svom domu. Loše je vidjeti kako ne postoji svijest i odgovornost političke elite da se u tome građanima učinkovito i brzo pomogne, da ih se uzme za ruku, sustavno obrazuje, ponudi jeftino financiranje, skrati zamorna procedura. Svijest da građani trebaju posjedovati vlastitu energiju i grijati se po prihvatljivim cijenama i od svoje energije ostvarivati prihod vrlo se sramežljivo i sporo probija u glavama onih koji u Hrvatskoj donose odluke, ali i općenito u javnosti. Priča je zapravo jednostavna – takvi su građani puno slobodniji, a samo se na slobodnim građanima može graditi istinska demokracija i napredak društva. Sloboda građana i države mjeri se i slobodom od uvoza energije, nadam se da smo to sada naučili i da nećemo tako brzo zaboraviti. A sloboda je dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, znali su to stari Dubrovčani. Mi smo u prvih trideset godina hrvatske države na to zaboravili.
Obnovljivi izvori, dakle, jedan su od preduvjeta društva u kojem građani žive bolje, u kojem lakše glasaju po savjesti i u kojem politika nije zarobljena novcem koji dolazi iz uvoznog plina ili uvozne nafte. Tu se radi o novoj distribuciji bogatstva koje onda iz velikih korporacija prelazi u ruke građana što potpuno mijenja naše društvo i rješava pitanja pravednosti, uključenosti i jednakosti. Možda, vjerojatno i posve sigurno, takav razvoj nije u interesu onih koji iz postojeće zarobljenosti energentima imaju ogromnu financijsku korist, ali iskustvo rata na istoku Europe i sve slične nesretne epizode koje stalno gledamo po cijelom svijetu trebale bi jasno govoriti koji je pravi put.
Dakle – građani. Sunčane elektrane na krovovima obiteljskih kuća, na višestambenim zgradama, na farmama i kod poduzetnika. Odmah i svima. Vrlo bi zapravo jednostavno bilo postaviti na noge model u kojem svako kućanstvo dobiva potreban novac za investiciju, po provedenoj investiciji može se građane osloboditi PDV-a i tako subvencionirati. Ostatak dobivenog iznosa građani ili poduzetnici će vratiti kroz 5 ili 10 godina iz ostvarenog prihoda od proizvodnje vlastite energije. Takav natječaj trebao bi onda biti trajno otvoren, a sve treba voditi jedna od državnih agencija, fondova ili banaka. To je jednostavan koncept u kojem svi dobivaju i koji se može brzo provesti, za razliku od čudnih natječaja tipa najbrži prst od kojih nikako da odustanemo. Sredstva koja se na taj način ulože najvećim dijelom se vraćaju državi i tako se trajno pokreće investicijski ciklus koji stalno raste. To je velika razlika u odnosu na sredstva koja sada trošimo na subvencioniranje cijene plina i električne energije, a koja se jednokratno troše i nepovratno gube – samo ovo proljeće na taj ćemo način spaliti oko 5 milijardi kuna. Novim modelom sredstva bi trebali dobiti svi zainteresirani, a na one koji to eventualno nisu, treba utjecati obrazovnim kampanjama i savjetovanjem. Čekam poziv da to i napravimo.