Imamo novu krizu. Nakon zdravstvene, potresa, još prije i klimatske krize, na redu je i energetska kriza. Energetska kriza zapravo je dobrim dijelom i kriza nečinjenja, kriza guranja glave u pijesak. Za razliku od virusa ili potresa, ovu je krizu bilo moguće predvidjeti, trebalo ju je očekivati. Na stranu kako se s krizama nosimo – na klimatsku krizu ni globalno nemamo odgovor. Tu je problem neznanje i pohlepa, to je zapravo moralna kriza čovječanstva kao cjeline. I virus je bio globalna kriza pa je i tu izostao ujednačen i koordiniran odgovor vlada i država – naročito se to vidjelo u Europskoj uniji koja je umjesto zajedništva pokazala prvo malodušnost i nesigurnost, a onda i sebičnost država. Prva je reakcija bila da se zemlje članice zatvaraju unutar svojih granica, bilo je tu i otimanja zdravstvene opreme, puno neujednačenih mjera i previše suprotnih načina obuzdavanja virusa.
Energetsku krizu moglo se jednostavno predvidjeti. Nije to prva energetska kriza uostalom. Naftna kriza iz 1973. opisana je u udžbenicima. Plinske krize iz 2009. većina nas se još dobro sjeća. Tada je rusko-ukrajinski sukob oko plinovoda doveo do iznenadnog prekida isporuke plina nekim europskim zemljama, posljedica je bilo neugodno smrzavanje i gubici u industriji. Godinama pričamo kako je Europska unija ovisna o uvozu energije, ali se istovremeno pouzdajemo u tržište. Prodavat ćemo čokoladu, satove i turističke usluge, a energiju ćemo kupovati. Problem riješen. Nažalost, izgleda da ipak imamo problem. Pri svakoj krizi prvo je na udaru tržište i ono što je danas bilo normalno, sutra to više nije. Globalno tržište pokazalo se kao iluzija, a samodostatnost u proizvodnji ključnih dobara postalo je nužnost. Nije li to, uostalom i bilo za očekivati – ne možemo li riješiti globalne probleme kao što su utrka u naoružanju, ratovi radi osiguranja geopolitičkog utjecaja, pa konačno i klimatsku krizu, naivno je očekivati da će globalno tržište funkcionirati i da će se svi ponašati po pravilima, biti dobri, pristojni i obazrivi.
Europski Zeleni plan jedan je od odgovora na poznati problem ovisnosti o uvozu energije, ali očito dolazi prekasno, a europske države ne pokazuju jedinstvo u njegovoj provedbi. Cijeli europski projekt veličanstvena je vizija, ali stalno zapinje na malim interesima zemalja članica i političkim taštinama nacionalnih političkih lidera. Velike je ideje teško slijediti. Vrijeme će pokazati hoće li jednoga dana vječito nesložna mala europska plemena prepoznati nužnost zajedništva i povezivanja bez fige u džepu u uvjetima nemilosrdne globalne konkurencije i nadmetanja. Prepucavanje oko zelene taksonomije dobar je primjer i potvrda – na načelnoj razini postoji prividan konsenzus, ali čim dođe do novaca i financiranja, dio država se trudi nametnuti isključivo vlastitu agendu s vrlo malo spremnosti za kompromis. A dio država i nema vlastitu agendu pa se priklanjaju velikima, vođene nekim još sitnijim interesima i obećanjima što cijelu priču čini još kompliciranijom i žalosnijom. Da zaključimo, nevjerojatna je kratkovidnost Europe i uvjerenje da će se energija uvijek moći nekako kupovati na tržištu, ali i manjak spoznaje – energetska kriza nikada nije samo problem računa za energiju – to uvijek i bitka za slobodnu, stabilnu i demokratsku Europu. Ovisnost o uvoznom, ruskom plinu razara demokratsku strukturu država. Vjerojatno ne bi puno sličnije bilo ni da se plin uvozi iz SAD-a ili Kine, to bismo tek trebali vidjeti.
A Hrvatska? Zemlja smo u koja je u deset godina od 68% vlastite proizvodnje plina u 2012. dogurala do 79% uvoza u 2021. godini. Tko je u tome izgubio, a tko profitirao – lako je zaključiti. Zemlja smo i koja više nema vlastitu proizvodnju naftnih derivate iako još uvijek ima nešto proizvodnje vlastite nafte. Rafinerija u Rijeci ne radi već mjesecima, a derivate uvozimo s Mediterana, iz Mađarske i Slovačke. Činjenica da Rijeka ne radi je nevjerojatna sama po sebi – odnos troška morskog i kopnenog transporta je još uvijek 1:2, ali eto… Ponosni smo vlasnici malog LNG terminala ne shvaćajući da je to ipak samo cijev – dobavni pravac koji ne može utjecati na cijenu plina kao izvora energije. Dapače, cijena LNG-a uvijek će biti skuplja od cijene plina iz kopnenog plinovoda. Plin koji dolazi kopnom jeftiniji je zbog barem dvije tehnološke operacije manje – tlačenja plina da postane tekućina i ponovnog rasplinjavanja. Takve operacije nisu jeftine. Zemlja smo i ogromnog neiskorištenog potencijala sunčane energije, po instaliranim kapacitetima sunčanih elektrana, i u apsolutnom iznosu i po glavi stanovnika – uvjerljivo smo na začelju Europe. U posljednje vrijeme se zanosimo idejom sudjelovanja u gradnji drugog bloka NE Krško izgrađene još 1983., iako još do danas nismo riješili pitanje odlaganja hrvatskog dijela nuklearnog otpada.
I što ćemo sada? Treba se konačno odlučiti što želimo. Energija i energetika ne može biti malo tržišna djelatnost, malo komunalna usluga, a cijelo vrijeme izvor prihoda za lošu politiku. Politika, ali i građani trebaju shvatiti važnost energetskog suverenizma – cijene energije uključene su u baš svaki proizvod, a o energetici ovisi i hoće li naši domovi zimi biti topli ili hladni. Ovisi i hoće li naš turizam biti konkurentan i hoće li naše tvrtke propadati. Vlasnici energetskih tvrtki kao što je Gradska plinara Zagreb moraju biti u stanju nadzirati svoje tvrtke, isto treba biti i resorni ministar u slučaju HEP-a i svih ostalih preostalih energetskih tvrtki. Tako je oduvijek trebalo biti i s INA-om da se nije nad nju nadvila sjena neznanja i mrak korupcije. Državni regulator, HERA ima bitno važniju ulogu nego da bude ugodna zavjetrina vjernim stranačkim vojnicima. Praksa da se politika poigrava energetikom treba konačno prestati – razdoblje posljednjih tridesetak godina u kojem na prste jedne ruke možemo izbrojiti ozbiljne energetske investicije najbolje pokazuje koliko je to pogubna praksa. Da je bilo više pameti, Hrvatska je odavno trebala imati bitno veće skladište plina, najmanje jednu ili dvije reverzibilne hidroelektrane, sunčane elektrane bi u priobalnoj Hrvatskoj bile obvezne na svakom krovu, a HEP bi igrao bitno značajniju ulogu u energetskoj tranziciji i gradio vjetroelektrane i sunčane elektrane, širio toplinsku mrežu po gradovima te nosio projekte geotermalne energije – ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji.
Tekuća energetska kriza samo je ogolila ove probleme, čekanje više nije opcija. Plinski opskrbljivači na rubu su stečaja, šteta samo u tom relativno malom sektoru mjeri se u stotinama milijuna kuna. U isto vrijeme, industrija je na koljenima zbog novih računa, bolnice i škole dobivaju račune kao nikada do sada, a građani su duboko zabrinuti. I ovdje se čeka jasna komunikacija, ali i još hitnija akcija nadležnih državnih tijela – Ministarstva, Vlade i regulatora HERA-e. Vremena zaista nema za gubljenje. Još jedna poruka morala bi biti jasna – ovo se ne događa zbog zelene tranzicije i dekarbonizacije nego upravo suprotno, ovo se događa zbog toga što se ona nije još dogodila. Ovo nije kriza obnovljivih izvora energije, ovo je kriza tržišta plina koja svakoga dana postaje sve veća i sve kompliciranija. Krizu mogu riješiti samo stručnjaci profesionalci i odgovorni političari. Imamo li ih i koliko, pokazat će sljedeći dani. Bez njih je, nažalost, moguće zamisliti i prilično crni scenarij…