Kraj je godine. Doba završnih računa i prognoza za novu godinu. U trenutku dok ovo pišem, zapadni dio Zagreba ponovo je bez grijanja. Pukla je cijev, kažu. Zbog dotrajalosti i korozije. Stvarno neobično i ružno od cijevi da pucaju i to još po zimi. Bit će ipak prije da je cijev pukla zbog izostanka održavanja i preliminarnih pregleda kakvi su se trebali redovito provoditi. Jedna novogodišnja želja bi mogla biti da zagrebački toplinski sustav postane razvijen upravo onoliko koliko bi i trebao biti s obzirom na izgrađenost Grada i na očekivani doprinos toplinarstva smanjenju klimatskih promjena. Tada bi naša toplinska mreža imala oblik tzv. toplinskog prstena i ovakve havarije građani ne bi niti primijetili. Inače, zanimljivo mi je bilo pročitati kako je u službenom priopćenju odmah naglašeno da ‘dionica vrelovoda na kojoj je došlo do puknuća nije bila u obuhvatu radova revitalizacije vrelovodne mreže koji su se provodili ovog ljeta’. Pa zašto nije bila u obuhvatu? Prioritet revitalizacije je vjerojatno dan najgorem od lošega što je možda razumljivo, ali samo ilustrira način na koji u Hrvatskoj promišljamo i prečesto radimo zadnjih desetljeća – krpamo i sitno popravljamo.

Upravo to je pokazao i potres prošle godine. Dok se koplja lome oko toga da li se obnova još ne vodi ili se uopće ne vodi ili se samo što se nije počela provoditi, jedno je postalo bolno jasno – hrvatska država nema kapaciteta za velike vizije, za velike investicije, za velike projekte. Državni aparat koji je tijekom tridesetak godina devastiran zapošljavanjem rodbine i stranačkih poslušnika naprosto ne može odraditi posao za koji je zamišljen. Jer to je pravi smisao države – da nas, pojedince, svoje građane, zaštiti i pomogne u trenucima velikih kriza i izazova. Zato zapravo plaćamo poreze i doprinose. Uz sve ostale usluge i servise koje, manje ili više opravdano, očekujemo dobiti za novac koji plaćamo. Možda će ovo gorko iskustvo pomoći da konačno razumijemo – interes društva i javno dobro mora biti iznad interesa svakog pojedinca, to bi trebala biti novogodišnja želja svakoga od nas. Svi oni bivši gradonačelnici i premijeri, ostali političari i direktori koji su bili neodoljivo karizmatični i simpatični, a u isto vrijeme radili protiv javnog interesa, zapravo su bili teški zločinci. Hrvatski građani moraju jednom shvatiti da je baš javni interes njihov najviši interes, a da ljudi koje biraju moraju biti sluge tog javnog interesa. Tek onda će cijevi prestati pucati, a kuće će se nakon svake havarije obnavljati ne duže od godine dana. Bude li javni interes najvažniji, znat će se tko je odgovoran i tko posao treba odraditi. Takvi će se onda birati po sposobnosti, a posao će biti u stanju odraditi.

Jedna od želja za novu godinu je i da INA-u više ne spominjemo. Nakon tolikog niza godina zanemarivanja javnog interesa, manjka vizije i grube korupcije koja je predmet sad već pravomoćnih sudskih presuda stvarno je više neukusno naricati nad propuštenim prilikama. Mamuzanje polumrtvog konja koji je nekada bila najveća hrvatska kompanija, moćna i važna gotovo kao sama država zaista više nema smisla. Neka INA ostane spomenik upozorenja za propuštene prilike početka 21. stoljeća, a mi se posvetimo novim izazovima. Jer imamo ih dovoljno. Cijene energije, sad to više nitko ne skriva – rastu i rast će i dalje ili će najboljem slučaju ostati stabilno visoke. Jedini način za prevenciju rasta cijena je vlastita energija – na razini države morale bi je proizvoditi preostale državne energetske kompanije, HEP više od bilo koga. Odavno znamo da bi nam u sustavu jako trebala barem još jedna reverzibilna hidroelektrana, što više proizvodnih kapaciteta obnovljivih izvora energije, ali i infrastruktura koja će to povezivati. Ipak, investicije se rijetko događaju ili se događaju sporo. U vrijeme kada se nove sunčane ili vjetroelektrane čak i na Balkanu projektiraju i grade u kapacitetima od stotina megawatta, HEP-ove investicije još su daleko od toga. Umjesto velikih kapaciteta, jedna od ključnih vijesti iz HEP-a ove godine je potpisivanje sporazuma s 11 jedinica lokalne samouprave. Lijepo je to, ali mi moramo i bolje i više od toga. Dobar lijek za pomahnitale cijene energije svakako je i građanska energija, odnosno ideja da svaka obiteljska kuća ima svoju malu sunčanu elektranu. Jednako tako i višestambena zgrada, ali i škola, bolnica, tržnica pa tako sve do Ureda predsjednika… To bi također trebala biti novogodišnja želja svakoga od nas, ali i izazov kojem ćemo se u novoj godini zajedno i zdušno posvetiti.

Slični pa još i veći izazov imaju i na Kosovu. Ta mala i mlada državica kronično je gladna energije, a osim ugljena zasada za proizvodnju energije nemaju baš puno toga. Eto prilike za Hrvatsku – umjesto obećanja o sadnji stabala na nedavnoj Klimatskoj konferenciji, Hrvatska bi mogla pružiti tehničku i stručnu pomoć zemljama u susjedstvu, osigurati njihovu brzu tranziciju s ugljena na čistu energiju, ali i stvoriti trajno tržište za svoje stručnjake, znanje i opremu. Jednaki izazov, ali i prilike postoje u gotovo svim zemljama jugoistoka Europe. Hrvatska bi također morala imati nešto pametno za reći i kad je u pitanju eksploatacija litija u Srbiji, zatvaranje ugljenokopa u Bosni, ali i o svakoj sličnoj temi u našem susjedstvu. Šteta što naša trenutna ambicija ne doseže da budemo regionalni energetski lider i izvoznik energije iz obnovljivih izvora kao što bi se to od najmlađe članice Europske unije i očekivalo. Ovako još uvijek sanjarimo o uspjesima iz prošlosti, a u međuvremenu smo postali vječno grintavi kupac plina iz Rusije, naftnih derivata iz Mađarske, a uskoro možda i struje iz nuklearne elektrane u Sloveniji.

Usprkos svemu, nova je godina uvijek razlog i za optimizam. To je i moja posljednja novogodišnja želja u ovoj kolumni – budimo optimistični, ali i ambiciozni i odvažni. Shvatit ćemo valjda jednom kakva je privilegija imati vlastitu državu i kako je važno raditi za javni interes. Današnje probleme tada će biti lako riješiti, bez toga neće to biti moguće nikada.

Leave a Comment

Your email address will not be published.

Scroll to Top