Listopad 2021. godine će svi koji se bave energijom i klimom dugo pamtiti. Započelo je s raspravom o Zakonu o obnovi nakon potresa, a onda su cijene energije odletjele u nebo. U isto vrijeme nuklearna energetika započela je svoju renesansu, a mjesec će završiti UN-ovom Konferencijom o klimatskim promjenama u Glasgowu od koje se puno očekuje. Najskuplja je energija ona koje nema, govorio je moj djed, a čini se i da ćemo i klimu najviše početi cijeniti onda kada je (iz)gubimo.

Drugi pokušaj Zakona o obnovi čini se još na korak dalje od zdravog razuma koji nam je trebao. Na stranu što još uvijek ne postoji jednoznačan standard gradnje koji bi povezao konstrukcijsku i energetsku obnovu pa se Zagreb i Petrinja ne obnavljaju po istom standard, ali nikako da dođemo do spoznaje da obnova ne smije biti samo rekonstrukcija stanja na zadnji dan prije potresa. Primjer posebno loše prakse je Petrova bolnica koja se obnavlja betonirajući (i u pravom i u prenesenom smislu) postojeće stanje bez obzira što je bolnica bila i prije potresa neadekvatna i upitno funkcionalna. Nakon potresa, Zagreb je trebao postati ogledni primjer održivosti u zgradarstvu, a Petrinja model za sve male gradove u Hrvatskoj.

U pravnom smislu, Zakon donosi niz vratolomija. derogiranje Zakona o javnoj nabavi možda i ima uporište u problemima u praksi, ali s jednakim problemima se godinama susreću svi uključeni u provedbu infrastrukturnih i projekata koji uključuju izgradnju ili obnovu iz europskih izvora. Zašto bi takvi projekti, a koji se događaju bilo gdje izvan područja potresa bili stavljeni u nepovoljniji položaj? Ako Zakon o javnoj nabavi ne valja (a to svi znamo), ovo je bila jedinstvena prilika da ga promijenimo na bolje.

Upitno je i financiranje obnove koje će odsada biti u 100%-tnom iznosu bespovratno (80% država, 20% grad). Takav je pristup duboko nepravedan i protuustavan prema svim ostalim građanima Republike Hrvatske koji na bilo koji način imaju dotrajalu, oštećenu ili neupotrebljivu nekretninu. Uostalom, 100% financiranje bilo je i do sada predviđeno za obnovu Banovine pa ipak nije dalo željenog rezultata. Razumno rješenje bilo je staviti na raspolaganje povoljna (beskamatna) kreditna sredstva, eventualno i s opcijom počeka otplate. Dodatno, bilo je moguće radove obnove osloboditi PDV-a što predstavlja relativno neutralan mehanizam sa stanovišta državnog proračuna (ako nema radova, ionako nema ni poreznih prihoda), a za investitore, ako su fizičke osobe, snižava trošak obnove za čak 25%. Konačno, može se razmišljati i o ograničenom bespovratnom financiranju – npr. dodatnih 10-20% prema načelu solidarnosti, ali to onda mora biti novi presedan koji će u budućnosti biti automatizmom na raspolaganju svim građanima koji uslijed elementarne nepogode budu u potrebi obnavljati oštećeni ili uništeni dom. Dizanje postotka bespovratnog financiranja na 100% obični je politički populizam. Nemoć državne uprave da pokrene obnovu kojom su građani opravdano frustrirani, pokušava se ublažiti povećanim trošenjem javnog novca.

Građani su frustrirani i rastom cijena energenata za grijanje. Iako je isti razlog poskupljenja i za tekuće naftne derivate i za prirodni plin, a to je neočekivani i nagli porast potražnje i narušeni lanci dobave, pokušava se nametnuti teza da je za sve kriva zelena tranzicija. Istina je zapravo upravo suprotna. Da je tranzicija na obnovljive izvore energije provedena ranije, cjenovni udar bio bi puno manji. Jedini način za kontrolirati cijene energije je imati vlastitu (fotonaponsku) elektranu na svom krovu. Građani i poduzetnici to trebali su to odavno napraviti. U tome im država mora pomagati jer je to u najvećem nacionalnom interesu. A za izgraditi infrastrukturu za energetsku tranziciju na raspolaganju su EU fondovi. I to je cijela priča, samo je treba napraviti.

Zabluda je i misliti da bi veća domaća proizvodnja plina obuzdala rast njegove cijene. Postoji nešto sto se zove (energetsko) tržište i veća proizvodnja bi samo značila da će se veća količina plina prodavati po toj istoj tržišnoj cijeni. Onog časa kad je Hrvatska prodala INA-u, tako mora biti i tu nema povratka. Mala Hrvatska ionako ne bi mogla utjecati na globalno energetsko tržište (što nikako ne znači da odobravam kako se INA prodala i kako se njome upravlja). Nešto je druga priča sa strujom iako je veliko pitanje treba li država tjerati u gubitak ili smanjivati dobit HEP-u kao nacionalnoj kompaniji u svom vlasništvu. Subvencionirane cijene energije su zlo, umjesto toga treba razvijati Fond za energetski siromašne.

Nuklearna elektrane na prvi pogled čine se kao čarobni štapić i rješenje svih (energetskih) problema. Stabilan izvor energije neovisan o vremenskim uvjetima, a uz to još i ne doprinosi opterećenju atmosphere stakleničkim plinovima. Ima li nešto ljepše? Problem je da je nuklearna energija jako skupa, a i da za razvoj treba jako puno vremena. Puno više vremena nego što imamo želimo li sačuvati klimu. Razvoj nuklearne elektrane ni tehnološki najnaprednije nacije ne mogu provesti za manje od 10-15 godina. Procjena investicije, samo za ilustraciju, potrebne za izgradnju famoznog novog bloka NE Krško iznosi 5 do 8 milijardi eura. Znate li što se s takvim iznosom može sve napraviti u području obnovljivih izvora energije, modernizacije mreže za prijenos i distribuciju takve energije te za skladištenje energijeu Hrvatskoj? Može se napraviti praktično sve što treba! Uz jednu veliku razliku da će se takve investicije provoditi na našem području, da će dobar dio posla moći odraditi domaće tvrtke te da bi takva velika investicija potaknula još veći indirektni i inducirani investicijski ciklus jer bi se u gospodarskom krvotoku našla ogromna količina novaca.

Zlobniji među nama prigovorit će i da u preko 38 godina rada postojeće NE Krško, Hrvatska još uvijek nije bila u stanju riješiti pitanje radioaktivnog otpada. Nije nažalost niti našla načina kako u većoj mjeri osigurati korištenje sunčeve energije pa zato ničemu ne treba čuditi. Bez obzira na to, ipak iznenađuje kako se Hrvatska našla u društvu devet zemalja koje su potpisale zajedničku izjavu za snažnije okretanja EU prema nuklearnoj energiji kao jednom od rješenja u borbi protiv klimatskih promjena. Niti u jednom našem strateškom dokumentu – Energetskoj strategiji ili Nacionalnom energetsko-klimatskom planu novi nuklearni kapaciteti ne spominju. Jasno mi je zašto su to potpisale zemlje s razvijenom nuklearnom industrijom poput Francuske ili zemlje s već razvijenim kapacitetima nuklearnih elektrana, ali zašto Hrvatska?

Što na kraju očekivati od COP26 konferencije? Na svakoj COP konferenciji do sada, postojala je nada da klima (ipak) može biti spašena. Nažalost, do sada je ta nada većinom ostajala neispunjena… Pariz je obećao, Glasgow treba napraviti! – samo je jedna od jakih rečenica koje ove godine dolaze s političkog Olimpa i koje bi trebale pokazati da politička elita ovaj puta misli ozbiljno. U medijima se može pročitati da je čak i britanska kraljica Elizabeta II. prilično uzrujana što političari puno govore, a malo u praksi provode i što se još uopće ne zna tko sve u konačnici na COP26 na kraju dolazi. Mnogo toga što se upravo događa ne zvuči optimistično. Kina ponovo pali elekrane na ugljen i kaže da će svoj cilj klimatske neutralnosti do 2060. ponovo preispitati. Cijene energenata globalno divljaju, rađa se neka nova malodušnost oko energetske tranzicije, nuklearna energetika javlja se kao svojevrstan lažni prorok… Ipak, tehnologije koje trebamo već postoje, znanost je svoj posao već obavila, a na redu je – politika. Ona ista politika od koje očekujemo da donese provediv Zakon o obnovi, da pokrene investicijski val u obnovljive izvore i da obuzda rast cijena energije. Da, pamtit ćemo listopad 2021. godine, ali sljedeći mjeseci mogli bi biti i još puno zanimljiviji…

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top