Klimatske promjene se događaju. Strašno je vruće i sušno na Jadranu, ali srećom još ne gori. Gori zato svuda oko nas – u Grčoj, Turskoj, na Sardiniji, u BiH. Kao da se vatreni obruč sužava. Odavno već gori u Amazoni i u Sibiru, ali se to više ni ne spominje. Navikli smo se. Kao onaj poznati primjer sa žabom koja se živa skuha bez to i primijeti ako se temperatura vode u loncu podiže dovoljno polako. U Kanadi to već postaje stvarnost. Tisuće školjki doslovno su se žive skuhale u moru nedaleko Vancouvera. Nađene su na obali, mrtve, otvorene, sasušenog mesa, skuhane žive u moru koje je prešlo 50 stupnjeva Celzija. Ironično ili ne, ali upravo su se školjke navodile kao primjer prilagodbe višim temperaturama – evolucija im je omogućila da zadržavaju vodu u ljušturi kako bi spriječile isušivanje i da obitavaju u nakupinama kako bi se obranile od pretjeranog zagrijavanja. Nije bilo dovoljno. Ljudi definitivno mogu brže uništiti klimu i okoliš nego što to evolucija može popraviti.

Ovo je zadnje ljeto bez klima uređaja u apartmanu, kazao je neki dan jedan moj prijatelj. To je čovjek – mi prirodu pobjeđujemo tehnologijom. Tako smo do sada barem mislili. Nema te tehnologije koja može pobijediti prirodu, oni pametniji su to odavno shvatili. Ali sada postaje jasno i da ni tehnologije nema dovoljno. Ili da smo ulagali u krivu tehnologiju. Sve zemlje koje se danas bore s požarima ulagale su godinama milijarde u borbene avione. Protupožarne avione nitko nije kupovao. Navodno nije bilo potrebe. Zapravo potražnja za protupožarnim avionima bila je neko vrijeme toliko mala da su se oni prestali proizvoditi. Danas je nemoguće kupiti poznati avion kanader, proizvođač je obustavio potrošnju. Hrvatska srećom, za razliku od recimo Grčke, još uvijek ima malu flotilu takvih izvanredno korisnih aviona, ali oni su već dotrajali i navodno mogu letjeti još svega desetak godina. Kakav paradoks – u vremenu kada ćemo ih najviše trebati ove avione više nećemo imati. Ali zato ćemo imati borbene avione koje vjerojatno nikada nećemo trebati. Toliko o tehnologiji, korisnoj i nekorisnoj. I ljudskoj gluposti, gospodarstvu i tržištu.

Klimatske promjene, osim što se događaju, prošle su i dugi put u percepciji ljudi. Od negacije do estradizacije. Suosjećam sa znanstvenicima koji se bave ovim područjem. Godinama je bilo pomodno s visoka odbacivati svaku opasnost i tumačiti sve simptome ‘prirodnim ciklusima’ i uobičajenim mijenama. Lobi proizvođača nafte i plina besramno je ulagao milijune u antiklimatsku propagandu, naručivao studije, plaćao novinske objave, financirao političke kampanje. U isto vrijeme milijarde su se ulagale u subvencioniranje fosilnih goriva čineći ih tržišno konkurentnijima i povoljnijima od čiste energije koja je još bila u razvoju. Danas su klimatske promjene gotovo svima u ustima. Politici koja i dalje ne čini dovoljno, gospodarstvu koje gleda samo svoj uski kratkoročni profit. Čak i građanima koji odbijaju promijeniti čak i male stvari u svakodnevnom životu. Isprike su jednake za sve. Zašto baš ja? Nećemo mi biti prvi. Nismo mi najveću štetu napravili… Sjećate se one žabe u loncu? To smo mi. To je ljudska civilizacija i društvo u 21. stoljeću.

Nedavno izvješće IPCC-a (Međudržavni panel za klimatske promjene pri Ujedinjenim Narodima) toliko je zabrinjavajuće da ga je zapravo teško i shvatiti. Neki očito i ne žele. Deset godina, kaže Izvješće. Deset godina da pokušamo spasiti naš život kakav poznajemo na Zemlji. Ne i Zemlju, jer život će se nastaviti i nakon nas. Deset godina da pokušamo spriječiti nestašicu vode, egzodus milijuna, pothranjenost, izumiranje vrsta… Život na Zemlji kakav poznajemo neizbježno će se preobraziti zbog klimatskih promjena, sada je samo još pitanje koliko će se preobraziti. Djeca rođena 2021. pitat će se jednoga dana zašto nismo napravili dovoljno. Zašto im nismo pomogli dok je bilo na vrijeme? Ili barem pokušali. Možda ćemo još i trebati one borbene avione. U nekom budućem ratu za vodu. Ali to nije pomoć kakvu bih ja da pružimo svojoj djeci. Možemo mi i bolje od toga.

Izvješće IPCC-a koje se napisale stotine znanstvenika iz cijelog svijeta daje i nadu koja se pruža ljudima da promijene svoju sudbinu trenutačnim i drastičnim mjerama. Nikada prije nije bila aktualnija ona Einsteinova – Ne možemo riješiti problem koristeći isti način razmišljanja kao kad smo stvorili problem. Rješenja postoje, potrebna je samo volja da ih primijenimo. Prelazak na čistu energiju jedno je od rješenja koje trebamo. I volja svakog pojedinca da bude dio promjene i da utječe na promjenu. Neće to napraviti netko drugi.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top