Budimo realni, Zagreb na ovaj način nećemo obnoviti nikada. Ili hoćemo, ali za kojih 20-tak godina i tada će ponovo biti onako tužno zapušten kao prije potresa u ožujku prošle godine. Ožujak prošle godine?! Petnaest mjeseci poslije srušile su se tri kućice na rubu grada, izgradilo se praktički nije ništa. Pogotovo ne na način kako bi se trebalo izgraditi – protupotresno i energetski učinkovito, zeleno i napredno. Inače, svi već znaju ili barem misle da znaju kako bi Zagreb trebalo obnavljati. Stručnjaci, ali i političari održali su više konferencija i panela o obnovi nego što je zakopano lopata. Priča se stalno, ali se građevinska mehanizacija u centru Zagreba susreće vrlo rijetko, samo onda kada očajni građani sami uzmu stvar u svoje ruke.

Nedavno smo doduše vidjeli građevinsku mehanizaciju u jednoj simpatičnoj akciji izvlačenja ogromne jacuzzi kade iz potkrovlja zgrade čija je fasada osim godinama nebrige, dodatno uništenja curenjem vode iz te groteskne naprave. Ideja postavljanja tako nečega u potkrovlje trošne zgrade u starom centru grada, toliko je bizarna i neumjesna da ju je teško i komentirati. Prava je to slika bahatosti bivšeg ministra i visokog dužnosnika, to je slika koja nas tako dobro opisuje. Nevjerojatni luksuz, grabež i bogaćenje pojedinaca koji ulaze u politiku iz samo jednog razloga uz istovremeni krajnji prezir prema građanima i zajedničkim vrijednostima, žalosna je slika Hrvatske u 21. stoljeću. Slika koju je potrebno pod hitno mijenjati.

A potres? Ova me naša žalosna situacija neobično podsjeća na poznatog bivšeg bosanskog nogometaša i jugoslavenskog reprezentativca Edhema Šljivu. Taj bi u situaciji kada je trebalo krenuti ravno na gol i pokušati zabiti, često vraćao loptu na centar i u nizu beskonačnih driblinga, a na očaj nas navijača, loptu konačno i izgubio. Ne, ja definitivno nisam jugonostalgičar, ali naš je zakon o potresu upravo takav. Teško razumljiva i krajnje šeprtljava kombinacija administrativnih procedura koje su takve da nema ni dosta službenika jednog ministarstva da to savladaju, a ni građani se ne snalaze nimalo bolje. Zakon je dakle kao naš Šljivo – nema gola (rušenje/građenje) nego samo driblanje (papiri i procedure). A onda im savjete u neformalnoj facebook grupi dijele državni tajnik i direktor fonda, isti oni koji su trebali postaviti sustav tako da funkcionira brzo i učinkovito. Čudesno.

Moglo je sve biti i puno jednostavnije. Jedan bi model mogao biti potpuno prepuštanje inicijative građanima kojima je npr. HBOR ili neka druga banka ili fond… trebao ponuditi beskamatne kredite, a država potpuno ili djelomično oprostiti PDV na troškove obnove. Zalog za kredit bila bi zgrada koja se obnavlja. To bi bila vrlo konkretna financijska pomoć, ali i vrlo transparentna priča za sve sudionike. Standardi gradnje postoje ili su se mogli propisati još strožima ili zelenijima i to vezati uz financijske poticaja i to je to. Jednostavna priča, minimalna procedura. Drugi je model, ambiciozniji i hrabriji, mogao biti obnova uz potpunu urbanističku redefiniciju Zagreba (a svi znamo koliko nam je to potrebno), obnova isključivo na razini blokova, obnova koja će maksimalno razviti zelenu infrastrukturu. Time bi Zagreb konačno došao na put europskih glavnih gradova koji itekako brinu kako će centar grada učiniti ugodnim i poželjnim mjestom za život uz prilagodbu neizbježnim klimatskim promjenama. Problemi povećanja temperature gradskih središta, tzv. toplinski otoci, ali i onda povezani problemi povećane potrošnje energije, većih životnih troškova već su pred vratima i sigurno dolaze na naplatu. Za ovaj drugi scenarij trebalo je imati hrabrosti i vizije, trebalo je za isti stol staviti ministarstva, zavode i službe Grada i države i trebalo je slušati stručnjake. Ključnu ulogu u ovom modelu trebala je imati neka državna institucija – fond, zavod ili agencija, ali ne radeći šeprtljavo kao što je danas slučaj. Očito nemoguća misija, zato i potpuno razumijem i češku vladu koja je nakon tornada izjavila da im u ovom trenutku naša pomoć nije potrebna. Šteta, a mogli su lijepo preuzeti naš zakon i onda polako obnavljati srušenu zemlju sljedećih 20 godina. Ništa oni ne razumiju.

U takvom okruženju dočekali smo i prve optužnice za stjecanje nezakonite koristi na građanima koji su žrtve potresa. Iskreno se nadam da to na kraju ipak neće biti istina jer za takvo ponašanje nema riječi. Ili možda ima, dobra je riječ naziv za onog srodnika domaćeg psa koji u čoporu lovi manje ili bolesne životinje i često se hrani strvinama – zove se šakal. Hoćemo li ipak dočekati i obnovu Zagreba, ali i Petrinje i Gline onako kako zaslužujemo i kako jedino treba u 21. stoljeću – učinkovito, ambiciozno i zeleno, to ćemo još vidjeti.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top