Još jedan Dan Europe je iza nas. Naš osmi od kada smo 1. srpnja 2013. svečano, a opet suzdržano ušli u odabrano društvo, u europsku obitelj. U međuvremenu smo se naučili nešto malo bolje povlačiti sredstva iz EU fondova, odradili smo i svoje prvo predsjedanje, ali još uvijek nismo previše napredovali. Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti po čemu bi se naše predsjedanje moglo pamtiti, koju smo to jaku inicijativu pokrenuli. Istina jest da je to bilo vrijeme globalne pandemije i opće panike zbog covida pa imamo barem dobru ispriku. Jasno je da ozbiljnu inicijativu ili barem plan nismo ni imali – da jesmo, imali bismo ih u pripremi još prije početka pandemije, ali sada to više nije ni naročito važno. EU još uvijek nije naše prirodno stanje, još uvijek se navikavamo i oslobađamo. Nije to neobično, uostalom naša je višestoljetna navika da svojevoljno uđemo u neku državnu zajednicu pa je onda rušimo iznutra, jadikujući kako smo jadni i potlačeni. Tako je bilo i s Mađarima, isto u Austro-ugarskoj monarhiji, jednako i u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Nadam se ipak da tako neće biti i u Europskoj uniji…

Meni se Europska unija jako sviđa. Ne vidim je kao izvor besplatnog novca, vidim je prije svega kao zajednicu malih ili malo većih naroda koji dijele iste vrijednosti. EU novac trebao bi se trošiti na promjene i reforme, na to da budemo bolji, učinkovitiji i uspješniji. Nije to samo tako kad je u pitanju famozni Plan za otpornost i oporavak, tako je trebalo biti od prvog dana. Pričao sam nedavno s kolegama iz Danske koji kažu – nismo mi u tom Planu nešto značajno ni dobili, ali nama ionako ni ne treba previše. I oni su jednom bili siromašni. Dapače – osamdesetih godina danski je proračun bio na rubu bankrota. Onda su shvatili (da ne)što treba mijenjati i bogati su postali jer su se odlučili koristiti vlastite resurse i prednosti. Inače, izradu danskog plana vodila je njihova udruga poslodavaca, oni su procijenili da ljudi koji svakoga dana upravljaju svojim tvrtkama najbolje mogu procijeniti što treba gospodarstvu kako bi postalo otpornije, a što treba državi kako bi ona to isto gospodarstvo mogla što uspješnije podržavati i razvijati. Ne znam koliko stranica ima danski plan, ali grčki ima čak oko četiri tisuće. Grčku i grčki plan ovih dana svi hvale da je to najkonkretniji plan koji može zaista reformirati grčko gospodarstvo, zato se dokument i neformalno naziva Grčka 2.0. Zanimljivo je međutim, da su Grci dogovorili suradnju s Europskom investicijskom bankom koja će im u sklopu plana upravljati investicijama od čak 5 milijardi eura kako bi bili uspješniji i učinkovitiji. A puno obećava i jedan od navoda iz grčkog plana koji glasi – U tom kontekstu, Nacionalni plan oporavka i održivosti ima za cilj mobiliziranje značajnih snaga iz privatnog sektora, poticanje privatnih ulaganja i korištenje javno-privatnih partnerstava i tvrtki za energetske usluge kako bi se poduprla i pojačala javna ulaganja.

Zanimljivo mi je bilo vidjeti i kako su svoj plan pisali Slovaci. Sakupili su sve koji nešto znaju, a naročito one koji imaju nekog iskustva u europskim institucijama, u međunarodnim projektima i multinacionalnim kompanijama. Ne znam koliko je stranica imao konačni slovački plan, ali oni su svoj sažetak od petnaest stranica objavili i Europskoj komisiji poslali još prije Božića 2020. Cijeli početak godine iskoristili su onda za javne konzultacije, diskusije, stručne forume i dorade plana. U hrvatskom planu ne nalazimo nažalost navode kao u grčkom, naš plan ima oko 1150 stanica i tek je nedavno objavljen. Zašto inzistiram na ovim brojevima stranica? Zato što je 4000 stranica grčkog plana možda taman dovoljno za precizno definirati tko i što radi na transformaciji jedne cijele države, ali naših malo više od 1000 svakako je previše za ne reći ništa konkretno. Ja inače osobno znam samo za jednu osobu koja je u izradi plana sudjelovala i cijelo sam se vrijeme neizmjerno čudio kako je cijeli proces izrade bio obavijen velom tajne, bez prilike da se na Plan utječe, da se o njemu diskutira, da ga poboljšamo koristeći najbolje znanje koje Hrvatska posjeduje. Rezultat je onda upravo onakav kakav jedino i može biti – nedavno obavljeni plan zapravo je kolekcija dugih fraza, recikliranih projekata koji se iz raznih razloga do sada nisu uspjeli provesti i – dobrih želja. Da ja osobno dobijem takav plan sa zadatkom da nešto konkretno napravim – jednostavno ne bih znao od kuda bih krenuo.

Jedna od tzv. reformi koje se u Planu navode jest i Dekarbonizacija energetskog sektora. Spominje se tu revitalizacija, izgradnja i digitalizacija energetskog sektora, puno je to velikih rečenica, ali se niti jednom riječju ne spominju – građani. Milijarde će se izgleda potrošiti u infrastrukturu koju će graditi i kojom će upravljati državne tvrtke, ali ne vidim ni malo za građane. A smisao energetske tranzicije je i demokratizacija i decentralizacija – upravo građani, poljoprivrednici i mali poduzetnici moraju proizvoditi svoju energiju. To je onda doprinos otpornosti, ali i neprelazna brana korupciji. To je prava reforma kakva bi trebala Hrvatskoj. Nama je i inače javni sektor prevelik, a previše građana ovisi o državi… Nažalost, jako se bojim još jedne propuštene prilike iako je sigurno da ćemo učinke tako velikih investicija na kraju svi barem donekle osjetiti. Nama međutim treba jedan veliki iskorak, a Hrvatska je dovoljno mala da bi ga bilo moguće i brzo napraviti. Do nekog sljedećeg Dana Europe sigurno, ali svakako što je prije moguće.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top