Važna je i zanimljiva godina pred nama. Hrvatska politička agenda bit će neobično zgusnuta – nova će godina biti obilježena rezultatima predsjedničkih izbora kako god oni završili, krajem godine očekuju nas parlamentarni izbori, a u međuvremenu Hrvatska prvi put predsjeda Vijećem Europske unije. Posljedice će sigurno ostaviti i štrajk prosvjetara: sad je već svima jasno da se tu ne radi samo o materijalnim pravima. Probudila se očito i neka nova nada građana da svi zajedno možemo živjeti u bolje uređenoj i manje korumpiranoj državi. To je sigurno dobra vijest za sve – i za politiku i za gospodarstvo i poduzetnike. Ovakva politička agenda izazov je za sve, izazov na koji bi i sve političke opcije u Hrvatskoj zajedno teško odgovorile. U takvim okolnostima najavljuje se i tzv. nova recesija iako još nitko nije jasno pokazao kada i zašto dolazi. Ipak, gospodarski ciklusi nužno prate onu Heraklitovu – samo mijena stalna jest pa je stoga razumno očekivati i tu promjenu i to uskoro.

U takvoj godini na velika vrata nam kuca i energetska tranzicija, Europska unija najavljuje Green New Deal, ambiciozan i pragmatičan plan za prelazak na nultu stopu emisije stakleničkih plinova i energetsku tranziciju našeg kontinenta. Globalna se slika dramatično mijenja, investicije u obnovljive izvore u stalnom su porastu, a cijena ključnih tehnologija naglo pada – i jedan i drugi pokazatelj pišu se dvoznamenkastim postocima. Konačno je postalo moguće investirati u čistu energiju bez subvencija javnih proračuna, to se događa čak i u Hrvatskoj. Nije doduše ni sektor fosilnih goriva bio izuzet od subvencija, ali su one uvijek bile nekako bolje prikrivene. Količina novaca i profiti ovog sektora dugo su i toksično utjecali na politiku pa su se uz subvencije, radi ovih izvora energije pokretali i ratovi, rušile države, uništavala demokracija. Tijekom studenoga, pratio sam proces saslušanja budućih povjerenika EU-a s nadom da će novi predloženi povjerenici u potpunosti i istinski prihvatiti najavljene klimatske i energetske obveze. Iako je još uvijek teško donijeti konačan stav o tome što nas očekuje, na ovom području postoji nekoliko dobrih razloga za optimizam. Nova predsjednica EK-a von der Leyen obvezala se za 2030. godinu povećati ciljeve koji se tiču smanjenja stakleničkih plinova za najmanje 50 % u odnosu na razinu iz 1990. godine. Također se obvezala uvrstiti cilj klimatske neutralnosti 2050. godine u zakonodavstvo, sa svrhom razvijanja Europe kao prvog klimatski neutralnog kontinenta na svijetu. Najava Green New Deala za mene i za sve nas koji se godinama zalažemo za veću energetsku učinkovitost i obnovljive izvore bila je glazba za uši, bez obzira na to koliko nas iskustvo uči da politika voli velike, ali sadržajno prazne fraze.

Svakako je dobra vijest da ovakav pristup snažno potiču i europski gradovi i europske regije i energetske agencije. Nedavno sam kao član Političkog odbora Sporazuma gradonačelnika, velike inicijative koja okuplja više od 9.000 europskih gradova u borbi za čistu energiju i protiv klimatskih promjena, sudjelovao na sastanku gradonačelnika velikih europskih gradova i vodećih dužnosnika EU‑a. Dajte nam porez na CO2 i onoliko električnih vozila proizvedenih u EU-u koliko ih mi želimo i možemo kupiti – to su bili jedini i vrlo pragmatični zahtjevi gradonačelnika koji uspješno vode europske gradove, redom po broju stanovnika veće od Hrvatske. Europski Green New Deal ne bi trebao nikoga i ništa ostaviti po strani – siromašne, bogate, industriju, zemlju i poljoprivredna gospodarstva, zrak koji udišemo i porez koji plaćamo. To uostalom zvuči vrlo slično već postojećem Višerazinskom dijalogu na području klime i energije koji države članice ionako moraju uspostaviti u skladu s Uredbom o energetskoj uniji i djelovanju na području klime. Taj je dijalog doduše ozbiljno zanemaren u razvoju aktualnih nacionalnih integriranih energetskih i klimatskih planova, u Hrvatskoj definitivno, ali i u nekim drugim zemljama članicama. Kako bilo, razdoblje 2020.-2030. bit će desetljeće od presudne važnosti da Europska unija do 2050. godine postigne nultu neto emisiju stakleničkih plinova. Novca za to očito neće nedostajati. Investicijski plan za održivu Europu (SEIP) trebao bi u sljedećem desetljeću otvoriti ulaganja povezana s klimom u vrijednosti od trilijun eura. Vrlo nedavno, Europska investicijska banka (EIB) objavila je da više neće financirati projekte fosilne energetike i trebala bi se pretvoriti u klimatsku banku i povećati udio svojih ulaganja u zaštitu klime s 25 % na 50 %.

A Hrvatska? Nacionalna politika i dalje uvjerava da nismo uopće loši i da udjelom obnovljivih izvora energije prednjačimo u EU-u. To je možda točno, ali zašto ne bismo bili još bolji, zašto ne najbolji? Za još veću integraciju solarnih i vjetroelektrana potrebna su navodno velika ulaganju u distributivnu mrežu? Pa investirajmo, što je bolje za jednu zemlju nego investirati u vlastitu energiju i vlastitu infrastrukturu koja će pokrenuti nove investicije i osigurati energetsku neovisnost? 2020. godina je i po ovome ključna za budućnost – to je godina u kojoj završavamo programiranje i planiranje sljedeće financijske omotnice fondova EU-a. Ključna godina u kojoj treba predvidjeti i omogućiti da se grade velike fotonaponske elektrane, znatno veće nego do sada, a i općenito više njih. Godina u kojoj treba omogućiti izgradnju mreže punionica za električne autobuse i osobna vozila kako naši gradovi ne bi više (od europskog novca!) kupovali dizelske autobuse. 2020. treba biti godina u kojoj će se otvoriti vrata javno-privatnom partnerstvu za izgradnju, opremanje i održavanje bolnica, škola i javnih objekata. Nisam siguran ni da smo svjesni ovoga – do sada smo fondove EU-a uglavnom koristili za izgradnju bazične infrastrukture koja neće inducirati novi razvoj niti postati sama po sebi financijski održiva, već će prije stvarati trošak održavanja koji će javni proračuni trebati plaćati. Zato bi 2020. trebala donijeti i promjenu ove paradigme – europske fondove treba dominantno koristiti kako bi se poticao novi razvoj, kako bi se generirale nove i napredne gospodarske aktivnosti, otvarala dobro plaćena i atraktivna radna mjesta. Ukratko – kako bi se Hrvatska drastično i brzo mijenjala na bolje, a ne kako bi se krpalo, održavalo, poboljšavalo.

REGEA je spremna za izazov 2020. godine, vjerujem da imamo razloga za optimizam. Samo u 2019. dobili smo 4 nova europska projekta vrijedna više od 6 milijuna eura, 11 projekata je u različitim fazama prijave, 18 ih je već u provedbi. Svedeno na broj djelatnika, najuspješniji smo hrvatski predstavnik u programu Obzor2020. Za mene je silno poticajno vidjeti naše mlade djelatnike kako ravnopravno i uspješno rade s najboljima u Europi, to je pozicija kojoj svi u Hrvatskoj trebamo težiti. Radimo na više od 50 projekata energetske obnove, vodimo projekte izgradnje fotonaponskih elektrana, izgradnje kotlovnica na biomasu, obnove javne rasvjete. Naše župane i gradonačelnike više uopće ne treba nagovarati na energetsku učinkovitost, energetska tranzicija ovdje se već događa. Od 2020. za Hrvatsku ćemo voditi i europsku inicijativu EU City Facility kojom će se financirati priprema investicijskih projekata naših gradova… Ako nešto možeš sanjati, možeš to i napraviti! – napisao je davno Walt Disney, REGEA to stalno ponavlja, a ja to želim vidjeti u Hrvatskoj u 2020. godini.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

WP Feedback

Dive straight into the feedback!
Login below and you can start commenting using your own user instantly

Scroll to Top