U vrijeme kad europski gradovi masovno prelaze na električne autobuse – EU cilj je da u 2025. čak 50% svih novih autobusa budu električni, mi kupujemo dizelske autobuse.

Ima jedna krasna pjesma, zove se – Together in Electric Dreams. Prvi puta sam je čuo još davnih osamdesetih, mislim da se film zvao Električni snovi ili tako nešto, a bila je riječ o romantičnoj komediji s fantastičnim zapletom na temu umjetne inteligencije. Bilo je tu i dvoje mladih koji na kraju, naravno, završavaju sretni i zaljubljeni, a cijeli film se sjajno uklapao u godine kada se na život i svijet gledalo vedro i optimistično. Zašto pišem o snovima i optimizmu? Zato jer nam to danas u Hrvatskoj tako očajnički nedostaje. Tko je čitao, mogao je primijetiti da sam u prošloj kolumni po prvi puta spomenuo sintagmu – nova energetika.

Sramežljivo sam napisao i da bi nova energetika trebala biti hrvatski prioritet i tema za nametnuti ostalima zemljama članicama EU tijekom hrvatskog predsjedanja. To bi zaista bila Hrvatska kojom bismo se mogli ponositi. Ne znam da li je to bilo zbog neuobičajenog izraza govna u naslovu, ali izgleda da je kolumna privukla dosta pozornosti. U poplavi komentara, a većina njih nije ni za čitanje, a kamoli ponavljanje, naročito su me iznenadili oni koji su dokazivali kako Hrvatska ne može biti lider ni u čemu (osim u nogometu). I bili su većinom u pravu, žustro argumentirajući kako smo neorganizirani, skloni korupciji, neobrazovani (osim kvalitetnih pojedinaca koji, citiram – gledaju prvu priliku da pobjegnu u inozemstvo), kako kod nas ne funkcioniraju ni puno manje zahtjevni tehnički sustavi od energetskih, kako smo u svemu na začelju Europe, kako nam je društveni kapital nikakav… Čudo jedno od pesimizma i depresije, pravi mazohizam u dijagnosticiranju vlastitih, hrvatskih slabosti. Nacionalnog ponosa ni u tragovima! Bilo je doduše, i onih koji su dokazivali da su obnovljivi izvori energije velika zabluda i da je budućnost u nuklearnoj energiji i nekim drugim, fosilnim izvorima, ali takvi spadaju u kategoriju onih koji smatraju da je Zemlja ravna ploča i da djecu ne treba cijepiti pa o njima ne treba ni razmišljati. I što ćemo sada? Što ćemo kad jednom dokažemo da smo slabi, korumpirani, glupi i nesposobni. Sjediti u naslonjaču, plakati i uzdisati? Čekati neko čudo da se desi i nekog novog mesiju da nas povede? Sjajan je bio jedan komentar (inače mog dragog prijatelja i vrsnog stručnjaka, ali u ovim kolumnama imena namjerno ne spominjem) – Možda ste Rimcu prije 10 godina rekli da nema šanse da se u Hrvatskoj proizvodi najbrži električni automobil na svijetu i da nikad neće iz svoje garaže napraviti tvrtku vrijednu 100 milijuna eura jer Hrvatska nema automobilske industrije…. To je suština, za mene je ovim komentarom sve rečeno. Svatko od nas je svoj vlastiti i jedini mesija. Samo se hrabri dokopaju slave, sjećam se i jednog stiha iz slavne Balade o Pišonji i Žugi, opet iz osamdesetih. A kod nas, uz optimizam, i te hrabrosti nedostaje. Hrabrosti da iskoračimo iz mraka neznanja, iz močvare straha i malodušnosti. A da se može – to je sigurno, praksa me u to uvijek iznova uvjerava. Ovih dana u pogon ćemo pustiti fotonaponsku elektranu snage oko pola megawata na Općoj bolnici Zabok, projekt koji je za šest mjeseci došao od ideje do realizacije. Investicija koju je za bolnicu odradio privatni partner bez kune troška za javne financije, a koja će od prvog dana donositi uštedu kroz jeftiniju električnu energiju. Kroz deset godina otplatit će se investicija u potpunosti, privatni partner će pri tome i zaraditi, a nakon toga bolnica će čitavu proizvodnju FN elektrane dobivati – besplatno. U Europi se u isto vrijeme barata samo velikim brojevima – Francuska je neki dan najavila 2150 MW fotonaponskih elektrana već u 2020., a Poljska dvije velike investicije u fotonaponske elektrane od 600 MW do 2021. i 500 MW do 2023. godine. Ali naravno, ne možemo se mi s njima uspoređivati, reći će moji pesimistični prijatelji…

A možda su naši pesimisti i u pravu? Iz Splita je neki dan došla naizgled dobra vijest o isporuci novih 20 zglobnih autobusa, sve u sklopu projekta koji je u stopostotnom iznosu financirala Europska unija. Autobuse je isporučila tvrtka Jolly Autoline (da, to je onaj Jolly) i svi su – na dizel. Dakako, za pohvalu je da se kod nas vozni park javnog prijevoza obnavlja europskim novcem, ali zašto autobusi na dizel? U vrijeme kad europski gradovi masovno prelaze na električne autobuse – EU cilj je da u 2025. čak 50% svih novih autobusa budu električni, mi kupujemo dizelske autobuse. Za usporedbu, gradska uprava Hamburga nedavno je donijela odluku da svi novi autobusi moraju biti električni (između 2021. i 2025. nabavit će se čak 530 električnih autobusa), a početkom 2019. samo je Varšava kupila 130 električnih autobusa. Smatrate li da se jedan Split ne može uspoređivati s Hamburgom I Varšavom, za informaciju je da nabavu ovakvih autobusa planiraju i provode i naši susjedi – Ljubljana, Maribor, Velenje i Celje. Zašto su dizelski autobusi tako loša ideja? Zaboravimo li načas probleme oko klimatskih promjena i zagađenja zraka u gradovima (a to nikada ne bismo smjeli!), jasno je da je kupovina zastarjele tehnologije ne samo štetna za zdravlje i okoliš nego i financijski neisplativa. Lako je predvidjeti da će europska legislativa ići u smjeru zaštite građana i okoliša i naši će se gradovi naći u položaju da još relativno nove autobuse moraju ponovno mijenjati, lako moguće – svojim (našim) novcem. U isto vrijeme, kupovinom dizelskih autobusa ne pridonosimo razvoju infrastrukture električnih punionica što bi mogao biti potencijal i za vlastitu industriju, ali i potreba za europske turiste koji će sve više dolaziti električnim automobilima. To je pravi začarani krug – investiramo pogrešno, ne razvijamo svoju nego tuđu industriju, ne brinemo za vlastiti okoliš, zanemarujemo zdravlje svojih građana, a pogrešne odluke skupo plaćamo i stalno sve više zaostajemo.

Eto nas tako na početku još jedne školske godine, bez ponosa i puni predrasuda – o obnovljivim izvorima, o električnim autobusima i uvjereni u vlastitu slabost i nesposobnost. A sve što treba za promjenu je hrabrost i malo optimizma. Moglo bi se, vjerujte.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

WP Feedback

Dive straight into the feedback!
Login below and you can start commenting using your own user instantly

Scroll to Top