Nekad je ljeto bilo vrijeme visokog optimizma. Od onog Gershwinovog – Summertime, and the living is easy do plavog Jadrana koji se talasa i na kojem se odmara radnička klasa, ljeto je uvijek bilo neko lakše i optimističnije godišnje doba. Ima to veze i s energetikom naravno (o da, baš sve ima veze s energetikom) – ljeti se, na primjer, u našem podneblju ne razmišlja o troškovima grijanja. A onda se sve počelo mijenjati. Mi u Hrvatskoj smo kroz godine nezavisnosti upokojili našu industriju, a i dobar dio gospodarstva i s vremenom postali potpuno ovisni o turizmu. Koliko je Hrvatska postala ovisna o turizmu najbolje govori statistika. Hrvatski BDP, kad se gledaju apsolutni iznosi, je u trećem kvartalu, dakle kad je doprinos turizma najveći, dvostruko veći od BDP-a u prvom kvartalu. Kažu da se to zove – karipski model gospodarstva. Nisam baš siguran da smo tako željeli i da mi se to sviđa iako život na Karibima ima sigurno i mnoge prednosti. Šalu na stranu, čini se da u ovakvom modelu gospodarstva nema mjesta za – ljetni optimizam. Brojenje turista postoje nacionalni sport i nacionalna frustracija. Koliko ih je? Troše li dovoljno? Od kuda dolaze i hoće li ponovo doći? Nismo mi Hrvati ni inače poznati po optimizmu, ali ova ljetna presija turističke sezone koja po svaku cijenu mora biti uspješna posve nas je i do kraja ubila.

Ali nekako mi se čini da ovaj puta ni kod susjeda trava nije zelenija. Europu po treći puta ovog ljeta tuče ozbiljan toplinski val koji dolazi iz Afrike. Ljudi doslovno umiru na ulicama, u Francuskoj su se zatvarale škole i javne ustanove. Nitko pametan više ne postavlja pitanje događaju li se zaista klimatske promjene. Pročitao sam negdje da je prognoza za Zagreb u skoroj budućnosti – klima kao u Dallasu, zima će zatopliti za dva do tri stupnja, a ljeto za više od sedam. Pametni gradovi kao što su Beč i Pariz, bore se protiv toga novim zelenim površinama, obveznim zelenim krovovima, vodom na otvorenom… Kod nas se umjesto toga još razmišlja o staklenim i betonskim neboderima, bez prave svijesti da će te i takve nebodere trebati i grijati i hladiti i to u uvjetima promijenjene klime i u uvjetima kad nam se broj stanovnika stalno smanjuje. Nije zapravo baš jasno tko će onda u tim neboderima i sjediti, ali o tome ćemo valjda razmišljati kad bude (pre)kasno. Onako kako sada razmišljamo o fekalijama u Malostonskom zaljevu i na dubrovačkim plažama, onako kako razmišljamo o betonizaciji obale, o vodi koja nije više pitka u Splitu i o svim drugim nedaćama koje su nas naizgled slučajno zadesile.

Izvješće UN-a spominje i da je svijet u sve većoj opasnosti od klimatskog apartheida, novog poretka gdje bogati plaćaju kako bi izbjegli toplinu i glad koje su uzrokovane eskalacijom klimatske krize, dok ostatak svijeta pati. Jedan moj dragi kolega tvrdi da i dalje nema razloga za zabrinutost i da je na Zemlji još dovoljno praznog prostora – u Sibiru i na sjeveru Kanade na primjer. Ipak, poznavajući povijest ljudskog roda, teško je misliti da će migracija koje milijarde ljudi proći glatko i jednostavno. Nastradat će, to bi svakome trebalo biti jasno, najprije krhke biljke – demokracija i vladavina prava, kao i širok raspon građanskih i političkih sloboda. Rizici nezadovoljstva zajednice, rastuće nejednakosti i još veće razine uskraćenosti među nekim skupinama vjerojatno će potaknuti nacionalističke, ksenofobične, rasističke i druge odgovore. Spiralu zla i nesreće među ljudima je uvijek bilo lakše pokrenuti nego zaustaviti…

I sad ti budi optimističan na ovim ljetnim vrućinama! A razloga za optimizam ipak ima. Indija, zamislite, ima i Ministarstvo za nove i obnovljive izvore energije koje provodi programe kako bi navelo poljoprivrednike da zamijene dizelske crpke za vodu fotonaponskim sustavima. Cilj je impresivan – do 2022. trebalo bi se za tu svrhu instalirati čak 26 GW fotonapona, uključujući i 10.000 MW decentraliziranih solarnih ili drugih obnovljivih elektrana priključenih na mrežu. U isto vrijeme, u Keniji je u pogon pušten najveći vjetropark u Africi, projekt koji čine vjetroelektrane snage 310 MW na jezeru Turkana. Eto primjera s kojima se možda možemo uspoređivati kad nam je već preteško pratiti Dansku i druge europske šampione.

I sad bi trebalo nekako efektno poentirati. Napisati neki neočekivani rasplet po kojem ipak ima razloga za optimizam, po kojem će se sve na kraju ipak dobro završiti i svi ćemo živjeti dugo i sretno. U životu jedne nacije, jednako kao i nas malih građana, nema međutim neočekivanih raspleta. Bit će upravo onako kako sami pripremimo. Ili da kažem prikladno ljetnom dobu – žanjemo upravo onako i jedino onako kako smo sijali. To znači da znači nam predstoje godine rada da bi naša energija postala zelena i obnovljiva, a naše gospodarsko niskougljično i održivo. Samo ako tako počnemo raditi, onda možemo postati – optimisti, sve drugo može biti samo zavaravanje. Uživajte mi u ljetu i čuvajte se Sunca. Na njemu se trebaju pržiti fotonaponski paneli, a ne vaša koža. Vjerujte – zdravije je, dugoročnije, a i puno više se isplati…

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

WP Feedback

Dive straight into the feedback!
Login below and you can start commenting using your own user instantly

Scroll to Top