Osjećaj da se ponosimo da smo Hrvati, da se ne sramimo zemlje u kojoj smo rođeni. Taj je osjećaj zaista – NEOPISIV, a ne rezultat neke nogometne utakmice.
Uzdaj se u se i u svoje kljuse, jedna je od onih narodnih poslovica koje pamtimo iz djetinjstva. Zaista, sjajne su te naše hrvatske narodne poslovice i da se upravljati po njima, nikada ne bi pogriješili i sve bi napravili najbolje. Puk je star i mudar – pisao je još Držić, a mi, hrvatski ljudi 21. stoljeća, još učimo i jako sporo napredujemo.

I dalje me fascinira cijela priča oko svjetskog nogometnog prvenstva, priča koja je zapravo najmanje o nogometu. Odličan je bio rezultat reprezentacije, ali neusporedivo sjajnije bile su emocije koje je taj rezultat izazvao u svima nama. Potpuno iznenada, probudio se ponos i nada da se i kod nas može raditi u zajedništvu, da se može poštovati rad, trud i znoj. Usudio bih se reći, probudila se i ljubav prema Domovini, ljubav koju smo u proteklih 28 godina (ne)uspješno zatirali. Osjećaj ponosa da možemo biti ravnopravni s najboljima u Europi i s najboljima na svijetu. Osjećaj da se ponosimo da smo Hrvati, da se ne sramimo zemlje u kojoj smo rođeni. Taj je osjećaj zaista – NEOPISIV, a ne rezultat neke nogometne utakmice. U prizorima kakvi se nikada nisu viđali u Hrvatskoj, a vjerojatno nikada više ni neće, pravi su junaci bili ljudi koji su satima čekali na ulicama, ljudi koji su na vratu držali svoju djecu, ponosno mahali hrvatskom zastavom i svi, baš svi, bili odjeveni u naše boje. Samo to treba pamtiti.
Zato i ne bi trebalo biti važno tko se sve vozio u tom autobusu i što je tko od naših, nedvojbeno odličnih u svom poslu, nogometaša poslije izjavio. Njihov je posao da guraju i udaraju lopte i treba ih pustiti da se vrate svojim profesionalnim ugovorima, treninzima, bazenima, manekenkama i jahtama – svijetu kojem mi obični ionako ne pripadamo. Teško oni mogu voditi naciju i iluzija je u to vjerovati. U sebe se treba uzdati i svi mi zajedno trebamo raditi. Na krilima emocija, ali vođeni razumom. Upravo zato mi je sjajno bilo ovaj tjedan pročitati kako će se u Portugalu do 2021. sagraditi čak 31 nova solarna (fotonaponska) elektrana ukupne snage od preko 1000 MW! Ukupna vrijednost investicije u ove projekte se procjenjuje na oko 800 milijuna eura. To je veliki iznos, ali sjetite se – naš HEP je u dobrim godinama imao dobit gotovo pola toga iznosa.

Dobit koja se onda, nažalost, samo dijelom ili vrlo malo investira nego najčešće završava u crnoj rupi državnog proračuna. Portugal je očito dobro razumio onu našu – uzdaj se… jer iako su već bili zemlja koja je u povoljnim mjesecima ostvarivala 100%-tnu opskrbljenost električnom energijom iz obnovljivih izvora (uglavnom iz vjetra i hidroelektrana), odlučili su se utrostručiti kapacitete solarne energije, sa sadašnjih 572 na 1600 MW u 2012. godini. Za usporedbu, 2016. (a nema ih nažalost ni sada puno više) Hrvatska je imala instalirano 50,3 MW solarnih elektrana, a u isto vrijeme Slovenija čak 259 MW, Slovačka 545 MW, Bugarska preko 1035 MW, a Češka skoro 2050 MW. Jesu li svi oni čitali naše poslovice ili ipak imaju neke svoje – po postignutim rezultatima možda čak i mudrije, teško je vašem kolumnistu procijeniti, ali sigurno neku pouku možemo povući.

Možemo međutim povući usporedbu između cijene električne energije u navedenim državama i u Hrvatskoj jer je svojedobno glavna teza protivnika obnovljivih izvora kojom su plašili javnost, bila da više obnovljivih znači i višu cijenu električne energije. Da, ako je regulatorni sustav loše postavljen i neodržavan, ali nikako ne zato što tako mora biti.  Najljepše je da zapravo puno ni ne treba napraviti. Malo, ali pametno bilo bi posve dovoljno. U prostornim planovima hrvatskih županija već je ucrtano solarnih elektrana ukupnog kapaciteta preko 1,8 GW, a prostora i potencijala na krovovima naših bolnica, škola i drugih ustanova ima više nego dovoljno, a da niti ne spominjemo krovove naših domova. Država naprosto treba omogućiti investiranje, ne više poticajnim cijenama nego pravno i regulatorno, a sve ostalo treba prepustiti tržištu. Danas kada cijena električne energije globalno raste, a cijena solarne opreme značajno pada – matematika je posve jednostavna.

Zato ovih dana sa zanimanjem pratim i raspravu oko novog prijedlog Zakona o obnovljivim izvorima energije. Dojam je da se zakon bavi sustavom koji pokazalo se, baš i ne funkcionira. Zastrašujući je podatak – prema vjerodostojnom izvoru kao što je HROTE, da je nakon 10 godina tek 126 fizičkih osoba u sustavu poticaja koje proizvode energiju iz fotonapona za svoje potrebe. Pogledate li mrežne stranice HROTE, možete prebrojiti da je u istom razdoblju za obnovljive izvore i visokoučinkovitu kogeneraciju izrađeno i doneseno čak 48 podzakonskih akata! I tko je sad tu zakazao – struka ili politika?

Bojim se da ni nakon ovog zakona naši građani neće imati mogućnost za net–metering sustav čime bi se povećao broj solarnih elektrana za vlastitu potrošnju kao i da se neće pojednostaviti administracija koja bi ubrzala izgradnju malih i velikih solarnih elektrana. Posebno je ironična činjenica da jedna od političkih stranaka iz opozicije pokušava nametnuti baš ovakve ideje iako to nisu činili kada su bili na vlasti, kao što je i ironično da izgleda da baš zbog njihova zagovora ove ideje neće od vladajućih biti dobro primljene. I to je naša Hrvatska. Zato bismo ipak trebali o zajedništvu nešto naučiti od naše nogometne reprezentacije i više nego do sada – uzdati se u se i u svoje kljuse kao što to radi Portugal. Uživajte u vrućem ljetu!


 

 

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top